Pioniri konceptualne industrijske glazbe, legendarni njemački bend Einstürzende Neubauten, nakon gotovo deset godina vraća se u Hrvatsku. Njihov koncert najavljen je za 7. rujna u zagrebačkoj Tvornici kulture, a održat će se u sklopu turneje alien pop music 2024., na kojoj ovaj berlinski kvintet predstavlja novi album "Rampen - apm: alien pop music", koji su objavili ovog proljeća. Stalna evolucija, tako se najbolje može sažeti opus koji stvaraju Blixa Bargeld, N. U. Unruh, Alexander Hacke, Jochen Arbeit, Rudolph Moser i Felix Gebhard.
Od sredine 1980-ih bend Einstürzende Neubauten eksperimentira na pozornici s onim što nazivaju "rampama", javnim improvizacijama s otvorenim razvojem i ishodima. Te lansirne rampe u još uvijek neistraženo, koje je bend izveo 2022. tijekom bisa na svojoj posljednjoj Alles in Allem turneji, poslužile su kao osnova za novi album.
Ovaj berlinski kvintet jedan je od rijetkih njemačkih bendova koji internacionalno šalje istinski impuls putem svoje jedinstvene trendsetting mješavine. Utjecao je na brojne druge bendove i umjetničke žanrove, od plesnog kazališta do vizualnih umjetnosti te inspirirao i filmske umjetnike, od Christopha Schlingensiefa do Quentina Tarantina. Iako su mediji u početku ismijavali bend kao "bizarnu zanimljivost u podijeljenom gradu", brzo se etablirao kao jedan od renomiranih velikana sadašnjosti i pop-kulture. Utjecao je na cijelu generaciju, a čak i danas pruža često kopirane nacrte za eksperimentalnu zvučnu umjetnost i izvedbu.
Na zagrebačkom koncertu izvest će pjesme od albuma "Silence Is Sexy" do aktualnog "Rampen - apm: alien pop music", sve koje je bend stvorio u posljednjih 25 godina u postojećoj formaciji. A uoči dugoočekivane svirke, razgovarali smo s Blixom Bargeldom, glavnim vokalistom kultnog benda.
Možete li nam objasniti koncept "izvanzemaljske pop-glazbe" (u originalu alien pop music)?
- Termin mainstream zapravo više ne postoji, danas imamo više struja koje teku paralelno, čini se kao da sve imaju isti izvor i idu u istom smjeru, a kad eventualno (napokon) prijeđu tu deltu, ulijevaju se u ocean populizma. Zato sam htio stvoriti novi glazbeni tok koji će imati izvorište u nečem drugačijem i kretati se drukčijim putem. Moja struja je za sve izvanzemaljce, one s drugih planeta, ali koji žive ovdje s nama, na ovoj našoj Zemlji. S druge strane, nisam bio previše zadovoljan prvotnim imenom albuma, trebao se zvati ‘Rampen‘. Pa sam se poigrao idejom o stvaranju novog žanra - alien pop music - i sve se nekako spojilo i došlo je do toga da ‘apm‘ postane podnaslov albuma. I zato sad imamo ‘apm: alien pop music‘.
S obzirom na to da je novi album opisan kao popularna glazba za izvanzemaljce i odmetnike, biste li sami sebe nazvali odmetnikom i kako vi, uostalom, doživljavate album "Rampen - apm: alien pop music"?
- Baš sam nedavno pročitao članak/recenziju u kojoj piše da ‘kultni pjevač Blixa sad nalikuje znanstvenofantastičnom glam rock bogu iz paralelnog svemira‘. Kako vam se taj opis čini? Svakako se ne bih nazvao odmetnikom, trenutačno mi se više sviđa biti ovaj glam rock bog iz paralelnog svemira. Zapravo se ne volim opisivati ni na koji način...
Cijelom ovom pričom provlači se određeni trag, koji već ima korijene u našim ranijim albumima. Na prošlom materijalu nalazi se pjesma ‘Seven Screws‘, tekst joj prvo ide na njemačkom jeziku, a onda se skoro iste riječi ponavljaju na engleskom: ‘Seven screws hold me together, seven screws, seven screws. I sing and I sing, until the hundred-eyes gets sleepy, the strong man now wears a dress, it burns it‘self deep into his skin‘, a završava s ‘I draw myself a new non-binary, I - forever new‘. I ta konkretna non binary/spol/rod ideja provlači se i kroz ovaj novi glazbeni zapis, kao svojevrsna ideja o utopijskom tijelu. Album se velikim dijelom fokusira i na jezik, koji je također utopijski. Kad u zadnjoj pjesmi na albumu, koja se zove ‘Gesundbrunnen‘, kažem ‘we rehearse what is new, fully beyond biology, as diluvian beings, multitudinous beings, multitudinous beings not determined, where once there had been no door, I will now open up for you‘ - otvorio sam ti vrata gdje ih prije nije bilo - to je zapravo napad na biološki determinizam.
Stvar je u tome da kad radim ovakve stvari, ja zapravo ne primjećujem što radim, tek u razdoblju nakon što se materijal objavi, puno pričam o tome pa mogu napraviti korak unatrag i jasno sagledati cijelu sliku. Za mene nije nikakav problem/novost govoriti o jeziku, to i jest funkcija jezika. Nastavljam pjevati, ali više nema riječi. Čini se da su to riječi, no njih zapravo nema. Ali to nije samo trik ili tehnika, to ima veze s utopijskim trenutkom koji se nadovezuje na utopijsko tijelo. Tijelo je korijen jezika, tijelo stvara metafore. Važno mi je govoriti o tome.
Ilustracija na omotu novog albuma referenca je na izgled Beatlesova "White Albuma". Možete li nam reći nešto više o toj ideji i što stoji iza nje?
- Andrew Chudy (N. U. Unruh) iz benda jedan je od najvećih fanova Beatlesa u svemiru. Rodio se u New Yorku i ima dvije starije sestre koje su bile potpuno zaluđene tom ‘beatlemanijom‘, a Andrew ima svaku njihovu ploču, u originalnom izdanju kako su izdavane u SAD-u, svaki album, svaki singl... On poznaje Beatlese u dušu. A kako na novom albumu imamo jednu pjesmu koja počinje riječima ‘sing for me in yellow‘, Andrew je predložio da album nazovemo ‘Gelb‘ (što na njemačkom znači žuto), no ja sam to malo promijenio i tako smo dobili cover koji sad imamo. Limited edition, nema slova, riječi, samo logo benda. Mi smo ipak iz drugog univerzuma i imamo jednu dimenziju više - zato smo mi petorka, a Beatlesi su bili četvorka (smijeh). Mi smo, dakle, Beatlesi u nekom drugom, paralelnom svemiru! Naš cover je šala, referenca - i ja volim Beatlese, nije da se sprdamo na njihov račun. Ali ako gledate unazad, naš prvi album ‘Kollaps‘ ima referencu na Pink Floydov ‘Ummagumma‘, a ‘Perpetuum Mobile‘ je referenca na pjesmu ‘Let It Bleed‘ Rolling Stonesa, nije to nikakva novost, ali ništa od toga nije zamišljeno kao uvreda, naprotiv, sve je iznimno vrijedno i zahtijevalo je puno truda.
Kad smo već kod pop-glazbe, sviđa li vam se, slušate li je uopće?
- ‘Bacite‘ mi neka imena pa ću vam reći jesam li uopće upoznat s njima! Vjerojatno sam čuo za izvođače, ali ne znam im pjesme. Jedinu koja zbilja znam je Billie Eilish jer je sluša moj sin, često je pušta u autu, ali moj sin sluša vrlo, vrlo čudnu glazbu, neku japansku s kompjutoriziranim/programiranim glasovima, ne znam kako se točno zove, ali možeš kupiti određene glasove i onda jednostavno utipkaš tekst koji želiš da taj glas pjeva i on to napravi. To je neka posebna vrsta japanske pop glazbe. Moj Bože, nikad nisam čuo za nešto takvo! Ali da, sin mi voli Billie Eilish... Poslušao sam je i mogu shvatiti zašto su ljudi ludi za njom, njezina glazba stvarno je dobro napravljena, zanimljiva je. Ali vjerovali ili ne, nikad nisam čuo niti jednu pjesmu koju potpisuje Taylor Swift, znam da ona postoji i ima moje apsolutno poštovanje jer je ponovno snimila i objavila svoj stari album kako bi ga oduzela diskografskoj kući, pa to je fantastična ideja! Ali ipak, niti jednom u životu nisam svjesno poslušao njezine pjesme, niti jednu. Ne mogu uopće reći kakvu glazbu stvara, isto vrijedi i za Adele, dalje mi morati reći neka imena jer ih ja ne znam.
Harry Styles?
- Ni njega ne znam! Ni Eda Sheerana. Zbilja ne plivam dobro u tim pop-vodama.
Što mislite o umjetnoj inteligenciji, pogotovo u svijetu glazbe, može li ona zamijeniti čovjeka i njegov rad?
- Zašto bih uopće želio razmišljati o tome? Zanimljivo je da sam prije dosta vremena pročitao knjigu Georgea Orwella ‘1984.‘ u kojoj je predstavio zastrašujuću, distopijsku viziju budućnosti i opisao stroj (versifikator) koji stvara novu šok glazbu za mase... Da, naravno da to možeš raditi uz pomoć umjetne inteligencije, možeš izbacivati jednu stvar za drugom, s glupim stihovima, kao da remiksiraš sve ono staro što već postoji. Jednom sam pitao ChatGPT da mi napiše pjesmu u mom stilu i bila je apsolutno grozna! Ali ako trebaš pisati birokratska pisma, dobit ćeš savršeno stiliziran proizvod koji možeš bez problema dalje proslijediti bilo kojem uredu ili ustanovi.
Izbjegavate rutine, ne podilazite masama, ne ponavljate se... Postaje li glazba dosadna ako stalno slijedi iste formule, možda samo s različitim nijansama?
- Ne postoji neka skala koja bi mjerila što je dosadno, a što kreativno, ali nedavno je objavljena jedna studija nekog, čini mi se, engleskog sveučilišta koja je analizirala pop pjesme iz posljednjih 30 godina. I jasno su dali do znanja da se, osim u rapu i hip hopu, količina riječi samo smanjuje i smanjuje i smanjuje... Definitivno postoji tendencija pojednostavljivanja u glazbi. Na tu temu snimljen je i odličan, satiričan SF film ‘Idiocracy‘, čini mi se da se danas događa slično s društvenim mrežama, one zatupljuju ljude, ali opet, nisam toliko relevantan i upućen u tematiku da bih mogao govoriti o tome. A s druge strane, što se tiče glazbe, ako pjesma ima jako puno riječi, to ju ne čini kompleksnom.
Vaša glazba tjera na promišljanje, propitkivanje, diskusiju - nekima, koji je možda najbolje ne razumiju, može se činiti previše filozofskom, ali nije li poanta dobre i kvalitetne glazbe da vas uči i tjera upravo na razmišljanje?
- Divim se ljudima koji su sposobni napisati pjesmu u stilu ‘we shall overcome‘ - odlično, možete ju koristiti na prosvjedima, marševima... Nisam još došao do te točke, možda jednog dana dođem. Trenutačno radim vrlo kriptične stvari, ali na prošlom albumu, već smo pričali o ‘Seven screws‘, jedan od naših podupiratelja s Novog Zelanda rekao nam je da mu je ta pjesma dala snage i pomogla mu da majci prizna da je nebinarna osoba. Iako pišem vrlo kriptično, ako postoji makar jedna osoba koja u tome što pišem i pjevam pronađe, dobije i osjeti potporu, onda mora postojati još 999 drugih ljudi koji misle isto, samo to možda još nisu izrekli. I to mi daje više validacije/potvrde od bilo čega drugog. Živo mi se fućka za ljestvice, ovo je bitno, doprijeti do ljudi bez populističkih floskula i smicalica, bez težnje da budeš shvaćen. Sve u svemu, zadovoljan sam jer ipak nekako uspijevam u tome.
Komunicirate li sa svojim fanovima?
- Nisam na društvenim mrežama, ne volim riječ slava jer je etimološki povezana s riječju ‘fanatic‘, zato mi nemamo fanove, već podupiratelje koji podupiru naš rad. I da, volim čuti njihovo mišljenje. To je ista stvar kao što je bila ‘80-ih, kad sam zvao prijatelje da mi dođu u studio, sjede na kauču, preslušavaju naše sirove snimke i onda mi, primjerice, kažu: ‘Bubnjevi su vam preglasni‘. Danas imamo puno širi krug podupiratelja koji prate naš rad u studiju, komentiraju ga, kritiziraju... Danas je taj naš krug zbilja globalan, ali taj model rada s podupirateljima Einstürzende Neubauten primjenjuju već 22 godine, što je polovica naše cijele karijere. No sad s tim završavamo.
Mislite na vašu crowdfunding kampanju...
- Kad smo počeli s tim, nije bilo društvenih mreža. Mi smo na neki način nudili tu digitalnu intimnost koja se danas uzima zdravo za gotovo. Očekujemo od svakog umjetnika da nam fotografira svoj doručak i to objavi na Instagramu. U opasnosti smo da postanemo banalni. Zato sad završavamo s tim. Za Uskrs smo napravili festival za sve naše podupiratelje koji su bili s nama od 2002., završili smo s društvenim ‘bangom‘ (praskom) i sad tražimo novi revolucionarni model preko kojeg ćemo nastaviti dalje. Ne mogu vam reći više o tome jer ništa još nije gotovo.
