Tijekom dvaju vikenda ovogodišnjeg izdanja kultnog Coachella festivala, jedan je glazbenik posebno plijenio pažnju. U roza kaubojskom autfitu, pun šljokica i s nevjerojatnom količinom bombastične scenske prisutnosti, Harry Styles držao je publiku na nogama bez prestanka. Bivši frontmen benda One Direction, Styles već neko vrijeme pliva u osobnim glazbenim vodama koje, čini se, privlače još više slušatelja nego što su veliki hitovi benda to činili prije čitavog desetljeća.
Prvi vikend na pozornicu je doveo Shaniju Twain za nevjerojatno zabavnu izvedbu njezina klasika "Man! I Feel Like a Woman", a drugog mu se pridružila pop-rap zvijezda Lizzo za izvedbu LGBT+ himne "I Will Survive" Glorie Gaynor. Koliko se god Harryjeve glazbene gošće možda nekome mogle doimati nasumično odabranima, slušateljima koji su upoznati s njegovim opusom jasno je koliko su one indikativne baš za glazbeni identitet i personu Harryja Stylesa. Shania Twain predstavlja crossover rock i country glazbe i popa, a Lizzo crossover popa i hip-hopa, a Harry je uvelike i sam crossover izvođač, zauzimajući mjesto upravo negdje između, kombinirajući onaj "mekši" dio rock tradicije sedamdesetih sa zvukom suvremenog popa, koji crpi puno iz R&B-ja i hip-hopa.
Shania Twain nije jedina etablirana glazbena ikona s kojom je Harry nastupao. Legendarna Stevie Nicks ne samo da je početkom godine izvela svoj klasik "Landslide" u duetu s Harryjem, nego je blisko surađivala s njim na njegovom zadnjem albumu, "Fine Line", preslušavajući ga prije izlaska i sugerirajući mu kako da poreda pjesme na albumu te kako da ih doradi. Njihove karijere i imaju izvjesne sličnosti: oboje su prešli iz vodeće pozicije u popularnom bendu u jednako uspješnu solo karijeru, oboje su most između tradicionalnog i modernog, oboje su istinski zaljubljenici u glazbu koja ih je iznjedrila, kao i u glazbu kojoj su suvremenici, a tako i oboje spajaju glazbene svjetove koji ih inspiriraju. Njihovo prijateljstvo jedno je od najljepših primjera odnosa učitelj-mentor na današnjoj glazbenoj sceni. Stevie je više puta govorila kako joj je Harry kao sin ili kao "dijete ljubavi" nje i Micka Fleetwooda, s oduševljenjem pričajući o njemu kao osobi i njegovom glazbenom izričaju. Čak je i rekla da je njegov "Fine Line" ono što je "Rumors" bio za Fleetwood Mac i da bi sami Beatlesi bili ponosni na njegove melodije.
I stvarno, Harryjeva ljubav za rock sedamdesetih i za glazbenike koji ga inspiriraju pršti iz svake pore tijekom njegovih nastupa. Dok sa Stevie izvodi "Landslide", možete mu vidjeti suze u očima kad ona prvi put počne pjevati refren. Dok sa Shaniom izvodi "Man! I Feel Like a Woman", ne može si pomoći da ne počne čagati dok Shania ima svoje dionice. Kao svoje glazbene uzore navodi upravo klasike sedamdesetih, poput Pink Floyda, Rolling Stonesa, Fleetwood Maca i Harryja Nilssona, ali Harry ne staje samo na glazbenim utjecajima, nego i kroz svoju modu i vizualnu estetiku živi buntovni, rodno fluidni duh rock 'n' rolla tog doba. Citira basista The Clasha, Paula Simona, koji je rekao da je ružičasta "jedina istinska boja rock 'n' rolla", što se u njegovim nastupima i na crvenom tepihu itekako vidi - kod Harryja u modnom izričaju ružičasta je dominantna boja, a kad se govori o materijalima, on ne preže od perja, perlica, šljokica i šljaštećih sakoa, navodeći i Spice Girls kao trenutak osobnog ulaza u teatralnu estetiku britanske pop-kulture, u kojoj se on čini baš kao savršen dodatak njezinom šarenom vizualnom imaginariju.
Njegov treći studijski album, "Harry's House" upravo je izašao a najavio ga je odličan singl "As It Was", koji pokazuje da se Harry snalazi i u synthpopu kakav bi se prije čuo u osamdesetima i ranim dvijedesetima. Na uvodnoj stvari, "Music for a Sushi Restaurant", igra se s elementima funka, a na baladama "Boyfriend" i "Matilda" istražuje zvuk Laurel Canyon folka koji je posljednjih godina neizbježan među kritičkim miljenicima indie-pop glazbene scene, poput Lane Del Rey i Lorde. Od bojbendovskih dana u 1D-u ostalo mu je uho za melodiju, samo što je zvuk sad punokrvniji. Usprkos proširivanju svog glazbenog repozitorija, vidljivo je da su mu sedamdesete i osamdesete i dalje stalna inspiracija, što se možda najviše vidi u njegovu načinu pisanja tekstova i uhu za melodiju. Još kad je izdao svoj prvi singl, izvanrednu "Sign of the Times", Harryja su glazbeni kritičari nazvali "bakljonošom" koji donosi klasičan rock zvuk u mainstream, i to upravo i jest njegova trenutna pozicija na današnjoj glazbenoj sceni, uvelike slična onoj koju je zauzimao Robbie Williams prije dvadesetak godina, kad je i sam izašao iz megapopularnog benda i proslavio se pop-rock hitovima koji su slamali rekorde i donijeli mu planetarnu popularnost. Harryja i kritika često uspoređuje upravo s Robbiejem - bez problema možemo zamisliti kako Harryjeve hitove "Golden" ili "Watermelon Sugar" izvodi upravo Robbie, i nijedna stvar ne bi zvučala kao da nije na svom mjestu. Harry je suvremena iteracija tog pop-rock crossovera jer na sličan način povezuje staro i novo, spajajući Jaggerove plesne pokrete s milenijalskim senzibilitetom.
Kad govorimo o milenijalskom senzibilitetu, mislimo prije svega na Harryjevu neproblematičnost i to što je usprkos njoj podosta politički vokalan. Podržao je sve politički progresivne ideje posljednjih par godina, od Black Lives Matter pokreta do dana vidljivosti LGBT+ osoba, identificira se kao feminist i izrazito radi na povećanju svijesti o mentalnom zdravlju mladih. Njegov slogan, TPWK (Treat People with Kindness), prerastao je svoje inicijalne pojavnice na majicama i bedževima koje su se mogle kupiti na njegovoj prvoj turneji i postao puno veća poruka podrške, ljubavi i prihvaćanja. Za Svjetski dan mentalnog zdravlja lansirao je online bot koji korisnicima daje afirmativne poruke, a fanovi i suradnici opisuju ga kao prizemljenu, toplu i dragu osobu. Kao netko tko toliko brije na duh klasičnog rock 'n' rolla, Harry je stvarno jako daleko od imidža zločestog dečka kakav su popularizirali Sid Vicious, Syd Barrett i Iggy Pop. Baš naprotiv - po karakteru se može doimati kao pristojni dečko iz susjedstva.
Naravno, nije sve toliko pozitivno kod načina na koji se Harry Styles prezentira. Dok njegovo nošenje haljina, laka za nokte i šminke svakako ima u svojoj naravi poželjno ukazivanje na društvenu iskonstruiranost roda, kao i naglašavanje da je sama ideja pridavanja roda odjeći besmislena, činjenica jest da se on služi vizualnim sredstvima koja se primarno vežu za LGBT+ zajednicu i queer kulturu, koja sačinjava značajan dio njegove fanbaze, i čija je estetika i politika jednako tako utjecala i na klasični rock. I naravno, ni to ne bi bio problem kad bi sam Harry to adresirao - što, međutim, nije slučaj. Daleko od toga da je Harry otvoreno problematičan ili nedajbože homofoban; on javno podržava LGBT+ prava, ali u intervjuima uporno govori o tome da je njegova seksualnost njegova privatna stvar, suptilno aludirajući na biseksualnost i kvirstvo kroz svoju estetiku, ali bez opredjeljenja. U privatnom životu, međutim, viđaju ga isključivo s djevojkama, a u spotovima je uvijek u centru romantična dinamika između njega i djevojke. Naspram queer izvođača koji se rodom poigravaju zbog nemogućnosti depolitizacije vlastitih identiteta, Stylesovo poigravanje rodom može se na trenutke doimati kao razmetanje privilegijom kakvu nemaju svi marginalizirani pojedinci.
Billy Porter, glumac i vokalan član crnačke LGBT+ zajednice, raspravljao je o ovom problemu. Kao netko tko je posvetio život borbi za prava ekspresije marginaliziranih grupa te se opetovano pojavljivao u spektakularnim haljinama na dodjelama nagrada, Porter ističe da je Harry Styles neobična osoba za staviti na povijesnu naslovnicu Voguea i inicirati razgovor o rodnoj obilježenosti odjeće. "Borio sam se cijeli život da bih došao na mjesto gdje se mogu pojaviti na dodjelama Oscara u haljini a da me netko ne upuca. Sve što je on morao napraviti je biti bijel i strejt", tvrdi Porter, ukazujući na sistemsku nejednakost koja je uzrokom problema u pozadini Harryjeve naizgled revolucionarne naslovnice.
Harry se uvelike koristi estetikom i vizualnim signalima marginalizirane zajednice, ali nije voljan preuzeti potencijalne reperkusije koje bi proizašle iz javnog opredjeljenja kao člana ili nečlana te zajednice, jer u prostoru ambigviteta može imati i jedno i drugo. Harryjeva stvarna seksualnost u cijeloj je priči zapravo relativno nebitna i naravno da on ima pravo voljeti koga hoće, kao i ne stavljati etiketu na to. Međutim, rod i seksualnost nisu samo osobna iskustva nečijeg postojanja, nego i modusi kulturne produkcije koji oblikuju način na koji publika i društvo percipiraju seksualnost i rod. I ako on kao javna osoba želi participirati u tim modusima, onda bi to valjalo adresirati, ako ništa drugo onda iz poštovanja prema pojedincima koji si zbog svojeg otvorenog kvirstva ne mogu dopustiti misterioznost i dvoznačnost na kakvoj Harry kapitalizira, kao i iz poštovanja prema zajednici koja je odigrala ključnu ulogu u otvaranju prostora za preispitivanja roda u javnom diskursu, kako u povijesti rock glazbe, tako i danas.
Harry je stvarno talentiran i uvelike neproblematičan glazbenik i vrlo nam je drago što je izbjegao brojne zamke koje otežavaju članovima boybandova da ostvare samostalne karijere u glazbenoj industriji. Istinski je uspio nadići i zvuk i imidž tinejdžerskih poskočica koje su ga proslavile te pronaći svoju nišu u glazbenoj industriji, koristeći se zvukom britanskih i američkih klasika, ali jednako tako interpretirajući ga kroz svježu mladenačku prizmu. Kao talentiran vokalist sa širokim mainstream dosegom, nema sumnje da će otvoriti prostor za brojne glazbenike koji će doći poslije njega. Upravo u ovom kontekstu treba imati na umu da i Harry svoje načine ekspresije duguje onima koji su došli prije njega, od Micka Jaggera i Freddyja Mercuryja do Eltona Johna te da je i on isto samo vrlo logičan nastavak tog niza. Samim time, on možda nije revolucionar kakvim ga neki mediji predstavljaju, ali svakako jest znak da se glazbena industrija konačno suočava s limitiranim prostorom koji je ostavila za nenormativne oblike ekspresije u mainstreamu. Proširenje ovog prostora zasigurno je jedna od najbitnijih promjena u glazbenoj industriji našeg doba, i dobro je da joj pridonosi netko s Harryjevim talentom i dosegom.