U ‘malu‘ Karlu Chubb, predvodnicu Sprintsa, ‘nije uša đava‘ nego duh sveti Kurta Cobaina

Svijet je takav da čovjeku dođe da se zatvori u sobu ili, još bolje, izađe na livadu i urla iz svega glasa i iz petnih žila ne bi li se oslobodio negativne energije koja ga davi, guši, izjeda, rastače i lomi. Upravo to, ali uz jebeno glasnu, rušilački energičnu, živčano rastrojenu i drsku antipop glazbu čini Karla Chubb uz svoj bend Sprints iz Dublina, grada iz kojeg posljednjih nekoliko godina dolaze najintrigantniji mladi bendovi. Kao da se Dublin, 30 godina nakon smrti Kurta Cobaina, namjerio postati ovodobni Seattle, a bogami i Karla Chubb demonskim glasom urla i vrišti te paklenski okida po električnoj gitari, kao da je u nju ušao ne đavo nego duh sveti pokojnog frontmena Nirvane.

Nažalost, vremena su drugačija i praktički je nemoguće očekivati da će Sprints postati ovodobna Nirvana, no da zainteresiraju javnost koliko je to početkom milenija uspjelo njujorškim Strokesima, današnja popularna glazba postala bi smislenija. Srećom, nije da nema srodnih bendova poput također dablinških Fontaines D.C. i engleskih Idlesa koji su već nastupili na INmusicu ili švedskih Viagra Boysa koje nestrpljivo očekujemo na istom festivalu te australskih Amyl And The Sniffersa koji su po habitusu najsrodniji Sprintsima koje bi također lijepo bilo ugostiti na ovogodišnjem INmusicu. Ima ih još, tih gnjevnih, nervoznih i bijesnih mladih momaka i djevojaka koji shvaćaju da je sve oko njih doslovno sranje i koji metaforički rečeno jebu mater svima koji su nas do ovoga doveli. Pri tome može biti manje ili više bitno što u slučaju Spritnsa to čini bucmasta queer djevojka odrasla pod skutima katoličke crkve, mada se i taj narativ, srećom po Irce, dobrano promijenio tijekom posljednjih tridesetak godina.

Crkva na stranu, metaforički i doslovno, ono što čine Sprints na “Letter To Self” - broj 1 na irskoj i broj 2 na britanskoj listi neovisnih i nešto skromniji uspjeh na ukupnoj listi najprodavanijih albuma - važno je jer ukazuje da za takvu glazbu ipak postoji publika. Brutalno iskrenu, iskrenu i poštenu, neulickanu i grubu, žestoku i katarzičnu antipop glazbu. Ako će netko Sprintse nazvati irskom inačicom grupe Hole koju je predvodila Cobainova udovica Courtney Love, neće biti u krivu. No ja bih radije konstatirao da je “Letter To Self” - dijalog Chubbs sa samom sobom koji kroz post-punk i alter-rock “egzorcizam” ipak dovodi do “optimizma”, kako je netko zamijetio - vjerojatno najbolji debi album koji ćemo dobiti ove, tek prije koji tjedan započete godine. Bilo bi krasno da klinci, ako im je stalo do osobnog integriteta umjesto do TikTok idolatrije, masovno začake za Sprintse, ali kako sam sve stariji i za to me sve manje briga. Zapravo me najviše veseli da su ovakvi bendovi i danas mogući i da je tako lako doći do njih. Tri-dva-jedan-sprints!!!