U nizu baletno/plesnih uprizorenja literarnih predložaka na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu - "Dama s kamelijama", "Ana Karenjina", "Smrt u Veneciji", "Gospoda Glembajevi", "Ponos i predrasude" - posljednje izvedeno kao praizvedba 25. lipnja, "Gospođa Bovary", učinilo mi se najdelikatnijim. Između danas školske lektire i kanona koji je u svoje vrijeme autora romana Gustava Flauberta odveo i u (dobivenu) sudsku parnicu zbog nemorala, ispriječila se naime dvojba je li baš sve moguće prevoditi iz žanra literature u žanr pokreta mijenjajući pri tom ambijentalni i sociološki fokus izvornika.
Autorica koreografije, režije, dramaturgije i glazbene koncepcije, ugledna umjetnica Valentina Turcu, odabravši "Gospođu Bovary" misli da jest. No pitanje je bi li ta gospođa nezadovoljna dosadnim životom u francuskoj provinciji 19. stoljeća, u trajnoj i nikad dosegnutoj potrazi za romantičnom ljubavi, iznjedrila čitav kompleks termina "bovarizam" da se roman dogodio u nekom drugom vremenu? Možda u ovom našem na koje asociraju kostimi, dekor s perilicom rublja i usisavačem, čudnovata povorka ansambla, no tada bi se gospođa mogla zvati XY, mogla bi imati iste ljubavne, konzumerističke i ostale probleme kao i Emma Bovary, ali za sve to ne bi bio potreban Flaubert! U ovoj predstavi ona je lik i tema, nipošto tip kako to ističe Ingrid Šafranek u sjajnom pogovoru knjizi "Gospođa Bovary" (Školska knjiga, Zagreb, 2012.) objavljenom u programskoj knjižici. I svi ostali čvrsti su upravo prejaki likovi, usuprot autorovoj nakani da na temelju tipologije, u fragmentima, gotovo krhotinama stanja, opiše jedan segment svog (malo)građanskog vremena.
Valentina Turcu odlučila se za drugačiji pristup; temelj ove drame a zapravo bez drame (ukoliko nije mišljena kao jedna od svevremenih žalosnih ženskih sudbina, što jest danas popularno ali banalizira pisca) zakrilili su snažni pokreti i glazba koje je bilo odasvud, od Chopina do Philippea Glassa i Sergea Gainsbourga, ponekad odveć doslovna za fragilnost zbivanja. Chopin jest romantik a Emma neutaživa čitateljica ljubavnih romana, no to su dvije disparatne romantike osobito u labilnim ljubavnim vezama koje će glavnu junakinju doći glave. U koreografski nimalo lakim solističkim dionicama plesalo se majstorski, Iva Vitić Gameiro u naslovnoj ulozi prema zadanim koordinatama plesno i dramski izvrsna, osobito u virtuoznim duetima s ljubavnicima Leonom Gulihermea Gameiro Alvesa i Rodolpheom Taiguarea Goularta. No najbliži Flaubertovom tipu Emmi dosadnog supruga Bovaryja bio je delikatno izražajan, u konačnici gotovo rušeći stereotip, potresan Takuya Sumimoto. Brojne epizodne uloge, iako vješto koreografirane u kostimima Alana Hranitelja, djelovale su mjestimice karikaturalno nametljivo i ponavljajuće (možda namjerice?), no bile su često u funkciji popune međuprostora, manje kao društvo koje može obilježiti jedno vrijeme. Flaubertovo ili naše, svejedno!
Ipak, ne može se zanemariti odjek koji je "Gospođa Bovary" Valentine Turcu izazvala u publici. Ovacije, pljesak, čak ustajanje mnogih oduševljenih, rezultat je atraktivne izvedbe, pozdrav autorici i odlično pripremljenom ansamblu i solistima na kraju sezone u kojoj se našla ova praizvedba koja će, kao i mnoge predstave baleta HNK, naći svoju publiku. (Jagoda Martinčević)