Za razliku od prve večeri, na ulazu u Sziget ovaj put nije bilo velikih gužvi. Nije ih bilo ni ispred glavne pozornice, barem ne dok je svirao Biffy Clyro. Drugi dan budimpeštanskog festivala od početka je djelovao siromašnije popunjen za standarde Szigeta, a raspored je jasno govorio kome je sve podređeno: Twenty One Pilots, američkom dvojcu iz Columbusa koji je na aktualnoj festivalskoj turneji došao kao jedini pravi magnet dana.
Naoružan dresom našeg golgetera Davora Šukera, krenuo sam prema Óbudi na večer koja je, za razliku od prve, bila puno ciljanija jer su ljudi dolazili zbog jednog benda. Dan prije publika je bila razbacana na više strana: Zara Larsson, Sombr, Dijon, Underworld, malo tko je dolazio baš zbog svega, a mnogi su se zadržavali, lutali i tražili svoje.
To se vidjelo i po livadi. Dok je Biffy Clyro svirao svoj set, prostor ispred glavne pozornice nije bio prazan, ali nije ni ključao. Nakon njih se nije praznio, nego punio. Masa se pomicala naprijed, tehničari su već počeli slagati scenografiju za Twenty One Pilots dok su se kabeli škotske grupe još motali sa strane.
Biffy Clyro odradio je nezahvalan posao prije velike euforije
Biffy Clyro imao je nezahvalnu ulogu. Škotski rock-bend svirao je pred publikom koja je većinski došla zbog headlinera. To ne znači da je nastup bio slab. Dapače, bio je solidan, u pojedinim trenucima i vrlo dobar, s klasičnijim i ponešto garažnijim pogledom na rock. To je zvuk koji bi se bez problema mogao zamisliti i na INmusicu, toliko da je zapravo iznenađenje što ih ove godine nije bilo na Jarunu.
Problem je bio festivalski kontekst. Biffy Clyro je svoju glazbu morao prenijeti publici koja je mislima već nekoliko sati unaprijed. Takva publika zna jedan, možda dva refrena, reagira pristojno i čeka ono po što je došla. Njihov nastup zato je u prvoj polovici više funkcionirao kao kvalitetna rock-svirka za sebe nego kao koncert.
Stvari su se pomaknule tek prema kraju. “Mountains”, jedan od njihovih najprepoznatljivijih singlova, konačno je uhvatio širi dio livade. Šeširi na glavama britanskih posjetitelja počeli su se kretati u ritmu, a u posljednjih petnaestak minuta nastupa bend je dobio ono što mu je ranije nedostajalo: publiku koja više ne sluša samo iz pristojnosti. “Bubbles” je pritom najbolje prošao, kao pjesma koja je najvidljivije doprla do ljudi ispred pozornice.
Biffy Clyro je na kraju pružio ono što bih nazvao vrlo dobrim INmusic iskustvom u gornjem ešalonu. Kvalitetno, živo, svirački uvjerljivo, ali ne nužno nešto zbog čega biste sami prelazili granicu. Previše podsjeća na ono što zagrebački festival već godinama zna isporučiti.
Sve je čekalo Twenty One Pilots
Nakon Biffy Clyra livada se nije ispraznila. Upravo suprotno, počela se zgušnjavati. Kretanjem mase završio sam desetak metara od pozornice, dovoljno blizu da se osjeti koliko je drugi dan Szigeta bio postavljen oko jednog nastupa. Na festivalu takva podređenost jednom izvođaču nije uvijek nešto što treba pozdraviti. Veliki festivali najbolje rade kada nude više paralelnih svjetova, a ne kada se cijeli dan pretvori u uvod u jedan koncert.
Ali bilo bi nepošteno praviti se da ovdje nije bilo logike. Twenty One Pilots su po popularnosti, fanovskoj odanosti i produkcijskom apetitu bili uvjerljivo najveće ime dana (ako ne i cijelog festivala). A kako sam i sam veliki obožavatelj benda, teško je glumiti hladnu udaljenost ondje gdje je nema. No upravo zato treba reći najizravnije: ako postoji aktivni bend koji danas rock, pop, hip-hop, elektroniku, fanovski mit i veliki koncertni spektakl spaja u jedinstven autorski svijet, onda je to ovaj američki tandem.
Tyler Joseph, glavna kreativna sila, vokalist, multiinstrumentalist i čovjek koji po potrebi u istoj pjesmi repa, pjeva, vrišti, svira bas, klavir ili ukulele, te Josh Dun, bubnjar i motor koncertne mašine, kroz sedamnaest godina postojanja izgradili su katalog koji je žanrovski gotovo nemoguće uredno pospremiti. Ima tu rocka, popa, hip-hopa, elektronike, reggae ritmova, emo-napetosti, gospela i kršćanskih motiva.
Kritika ih je vrlo rano pokušavala ugurati u razne ladice, od emo-rapa do čudnih etiketa poput screamo shizo-popa. Ali baš ta nesvodivost dio je razloga zašto su sada skoro već dva desetljeća jedan od najzanimljivijih sastava.
Dema, Clancy i opsjednuti fanovi
Za običnog slušatelja njihov katalog može biti samo niz vrlo zaraznih pjesama. Za fanove je to mnogo više. Twenty One Pilots već godinama kroz albume, spotove, scenografiju, boje, simbole i detalje provlače složenu priču koja se u najkraćem može svesti na sukob pojedinca i sustava kontrole.
Ta saga kreće od Blurryfacea, albuma na kojem su u naslovnog lika personificirane nesigurnost, strah i samosabotaža. Kasnije se priča širi u fiktivni svijet Trencha i grada Deme (zanimljivo snimljenog u predratnom Harkivu), zatvorenog, sivog, autoritarnog prostora kojim upravlja devet biskupa. Njihov vođa Nico povezan je s Blurryfaceom, a Dema postaje metafora svega onoga što čovjeka drži zarobljenim: depresije, kontrole, dogme, ponavljanja, osjećaja da ne možeš izaći ni kada vrata možda postoje.
Nasuprot tome stoje Banditosi, pobunjenici označeni žutom bojom, i Clancy, alter ego ili narator kroz kojeg Tyler Joseph vodi priču o bijegu, povratku i pokušaju oslobađanja drugih. Album Scaled and Icy djelovao je kao svjetlija, gotovo lažno vesela epizoda, često tumačena kao propaganda Deme, dok album Clancy i kasniji nastavci tu priču dovode prema završnici. Prosječnom slušatelju sve to može zvučati kao previše komplikacija oko pop-rock pjesama. Ali upravo je u tome stvar: Twenty One Pilots nisu samo bend koji piše pjesme, nego audiovizualni projekt koji je vlastitu tjeskobu pretvorio u mitologiju.
I tu se možda najbolje vidi zašto je njihov odnos s publikom tako intenzivan. Da, u njemu definitivno ima uznemirujućih parasocijalnih elemenata, ali najveći bendovi u povijesti moderne glazbe često su za sobom vukli publiku koja u njima uživa možda i previše. Prvi su bili svima poznati Beatlesi. Fanovska predanost alternativcima iz Ohija koja ih prati tako nije slučajna devijacija internetskog doba, nego nastavak stare glazbene pojave u novom obliku.
Autentično tjeskobno pop iskustvo
Njihov koncert je produkcijski spektakl s vatrometom, plamenovima u pozadini pozornice, velikim količinama konfeta, ulascima u publiku i bubnjanjem na glavama fanova. Budući da su na pozornici samo dvojica, velik dio nastupa oslanja se na predprogramirane trake i live-aranžmane koje Josh Dun kontrolira s efekt-pedalama. Iako bi kod nekog drugog to moglo zvučati kao slabost, kod njih djeluje kao dio izričaja. Dvojac ne pokušava glumiti klasični rock-bend od pet ljudi, nego maksimalno koristi ograničenje vlastite postave.
Rezultat je koncert koji je istodobno precizno programiran i fizički vrlo živ. Dun udara kao da mora održati cijeli sustav na nogama, a Joseph po pozornici skače, trči, vrišti, šeta uz ogradu, uzima rekvizite iz publike, navlači sunčane naočale, rajfove, velove i sve što mu fanovi u ekstazi pružaju prema bini.
Za vrijeme “Drum Showa” Dun se popeo na servisni toranj, gdje su mu bili postavljeni bubnjevi, i nekoliko pjesama odsvirao na visini od više od deset metara. Joseph je za to vrijeme obilazio rubove mase, spuštao se prema fanovima i grlio ih. Publika mu je vraćala istom mjerom. Pjevali su u zarez, ne samo hitove nego i dublje dijelove kataloga.
Najbolji dokaz koliko ozbiljno shvaćaju odnos s publikom stigao je na samom kraju, tijekom “Trees”. Joseph i Dun spustili su se među fanove i popeli na male platforme s bubnjevima koje je držala publika. Ondje su, iznad mase, odradili kratki bubnjarski duel uz skandiranje koje je raslo iz sekunde u sekundu. Sve je završilo tsunamijem konfeta, kratkim pozdravom i odlaskom bez nepotrebnog razvlačenja. Bio je to veliki festivalski kraj, ali izveden tako da publika doslovno nosi bend.
Porezi, rupe na cesti i pjesma koju djeca pjevaju kao ljubavnu
Da bi ih se približilo starijoj publici i kritici koja od glazbe često traži i političku osviještenost, dovoljno je uzeti “Tear in My Heart”. Na površini, to je jedna od njihovih najizravnijih ljubavnih pjesama, gotovo vedra u odnosu na tamnije dijelove kataloga. A onda se u njoj, usred romantične vožnje autom, Joseph odjednom počne ljutiti na vlastitu vladu jer ne koristi njegov porez da zakrpa rupe na cesti i sada mu supruga od trzaja u autu ne može spavati.
U originalu pjeva: “not using my taxes to fill holes with more cement”. U prijevodu: vlada ne koristi njegov porez da rupe popuni cementom. Nije to velika politička himna, nego vrlo konkretna svakodnevna frustracija uvučena u ljubavnu pjesmu. Na Szigetu su taj komadić poreznog nezadovoljstva uglas pjevali i odrasli koji porez plaćaju i djeca koja će tek ući u istu poreznu flajšmašinu.
U tome je dio šarma Twenty One Pilotsa. Njihova glazba može u jednoj minuti govoriti o ljubavi, u drugoj o depresiji, u trećoj o mitologiji Deme, a u četvrtoj o rupama na cesti. Nekome će to djelovati kao neozbiljni kaos, no meni se čini kako je takav tip kaosa vrlo točna slika glave u 21. stoljeću.
Zašto ih Hrvatska još nije dovela?
Ostaje misterij zašto ovaj tandem nitko dosad nije doveo u Hrvatsku. Riječ je o bendu koji puni velike prostore, nastupa u akustično i produkcijski sličnim dvoranama kakvu u Zagrebu imamo i mi, od bečke Stadthalle nadalje, i ima publiku među djecom, tinejdžerima i mladima. Pritom mislim stvarno mladima, ne na onu rastezljivu hrvatsku političku kategoriju u kojoj su “mladi” svi do 40 jer strankama nedostaje trupa.
Da ta publika postoji i kod nas, vidjelo se i bez istraživanja tržišta. U publici me, dok sam se probijao prema prvim redovima, na hrvatskom pozdravio Talijan iz Barija i pohvalio Šukerov dres. Kasnije je objasnio da je s Hercegovkom iz Zagreba, pa zato zna jezik.
Na izlasku sam sreo i društvo mladih djevojaka koje su me prvo prostrijelile pogledom, a onda sam shvatio da im je motiv kvadratića na dresu poznat. U kratkom razgovoru rekle su da su iz Hrvatske došle isključivo na koncert Twenty One Pilotsa.
I tu se vraćamo na pitanje koje hrvatska koncertna scena prečesto propušta. Ako postoje djeca i mladi koji zbog benda sjedaju u autobuse, prelaze granicu i stoje satima na prašnjavoj festivalskoj livadi u Budimpešti, onda možda nije problem u tome da publike nema. Problem je u tome da joj se prerijetko daje ono što želi čuti.
Da parafraziram Harija Rončevića: i ako su getani, dica su. Dajte im kulturu, dajte im koncert, dajte im priliku da svoje bendove gledaju bliže od Budimpešte.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....