Tvrdi i opori istrijanski blues Edija Maružina kao stanje uma i odraz duše

Istra, iz vizure današnjeg Zagreba i okolice, izgleda kao posljednji komadić normalne Hrvatske jer u njoj su dobro "upravljali" epidemijom korone i "uhvatili" dosta od turističke sezone, nisu je zadesili potresi, a i posljednjih četvrt stoljeća tamo "gre" bolje nego bilo kojoj hrvatskoj regiji. Da mogu, odmah bih mijenjao svoj "stari" život u Zagrebu za neki "novi" život u Istri, no ne mogu ne zamijetiti da je sredinom 90-ih Edi Maružin s Gustafima u pjesmi "Od Barbana do Vodnjana" pjevao "Aj lipo je u Istri/Piti i živiti/Samo neka nan dura", e da bi sada iz sebe istresao pjesmu "A u p.m." u kojoj viče "I samo san trudan sija kraj puta/Frma/I sad čekan da put pasa/A u pičku materinu!".

Mantričan i maničan

Moglo bi se stoga reći da je Edi od veselog i vrckastog istrijanskog tex-mexa stigao do opet istrijanskog, ali tvrdog i oporog bluesa. Istini za volju, i Gustafi su se doticali bluesa, ali na daleko lakši način dok je sada, kao i na albumu "Sumpor" prije dvije godine, Edijev blues mantričan i maničan.

Kad u pjesmi "Za nazad" pjeva "Dok san mlad ja bija/Po svitu san klatija/Nikad doma, samo čja/Samo vajka fešteđa/A sad kad san uresa/Deboto doša star/Party number one je/U krpe kad se zakopan", jasno je da su noći ludog provoda, a "preživio" sam preko niz takvih terevenki s Gustafima, iza nas.

Dok smo nekada u pet ujutro tražili još nešto za polokati, sada se budimo u znoju i tražimo tablete za tlak. Dok sam pred jutro tražio još, povrh onoga što sam uzeo, sad se pitam je li to što me steže u grudima, leđima i lijevoj ruci (pred)infarktno stanje ili me to "samo" muče limfa koja i šest godina nakon operacija čepi ispod lopatica i u desnoj ruci, deformirana vratna kralježnica i okoštavanje oba ramena.

Više ne gledamo hoćemo li i dalje piti nego "Koliko ljudi san pozna/Koliko ljudi zakopa/Koliko ljudi je pasalo i ki je još usta?". Starost je zajebana stvar, no Edi na albumu "35'61" iz 2020. Caminada" gleda kako da je zajebe, znajući da je velika stvar ako uza sebe imaš barem jednog dobrog prijatelja, kao u "A ča sad pensaš", ženu kojoj vjeruješ i sposobnost da hodaš na vlastitim nogama jer "Caminada" je inspirirana i dugim šetnjama Istrom.

Dijalektalna barijera

Ove nove stihove citiram ne samo zato što mi pašu zbog sličnih nazora i sličnog mentalnog stanja - "Živin soj život/jebeš laži s tevea i oltara/Živin soj život, i tu me nidan ne vara", "Nema tamo više rokenrola/Sve je samo Coca Cola" - nego i stoga jer već godinama imam utisak da zbog dijalektalne barijere mnogi van Istre ne razumiju koliko je Edi Maružin jak pjesnik koji s relativno malo riječi jako duboko zasijeca u ljubav i mržnju, gušt i muku, strast i patnju, mladost i starost, eros i tanatos. Na površini ti stihovi mogu zazvučati efemerno, no u suštini su egzistencijalni jer iza radosnog optimizma leži i opominjući pesimizam, a nalete euforije smjenjuju valovi depresije, kao što hedonizam u stopu slijedi lizanje rana.

Slično je i s glazbom benda Edi East Trance Blues. Koliko god njihov blues bio vickast i ležeran, toliko je prljav i nervozan. Zabavan i luckast, ali i težak i lucidan. Pomaknut i avangardan s jedne, tradicionalan i korjenit s druge strane. Koliko blues, toliko i punk. Posljednjih godina nitko u Hrvatskoj, pa i šire, nije tako vješto uhvatio za rogove tu beštiju kao što su to učinili EETB čije su "blues kante" usporedive s onima R.L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha, Jona Spencera i Toma Waitsa pa me ne bi čudilo da publika u Memphisu, 2022. godine na International Blues Challengeu, bolje shvati EETB nego publika u Zagrebu.