PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ

TURBONEGRO Dekadencija skandinavskih gay lordova glam-rocka

 Markus Felix / Wikimedia Commons
 

Meni najdraži homoseksualci, ne samo u popularnoj glazbi, norveški bend Turbonegro, šest godina nakon albuma “Sexual Harassment” napokon je objavio novi album “Rock ‘N’ Roll Machine”, drugi s pjevačem Tonyjem Silvestreom (a.k.a. Duke Of Nothing) koji je koncem 2010. godine zamijenio Hanka Von Helvetea. Osim što izgledaju kao da su sišli s crteža velikog finskog crtača Toma of Finland ili iz filma “Cruising” Williama Friedkina s Alom Pacinom u ulozi “undercover” detektiva u njujorškim hardcore S&M gay klubovima, Turbonegro je jedan od rijetkih bendova koji uspijeva pomiriti punk s hard rockom, heavy metalom i glam-rockom, a da to ne ispadne nakaradno nego nevjerojatno hedonistično i zabavno.

Doduše, oni koji su “pali” na Turbonegro u doba albuma “Ass Cobra” možda neće biti posve zadovoljni s “Rock ‘N’ Roll Machine” na kojem se težište s utjecaja Black Flaga, Ramonesa i The Stoogesa preko AC/DC i Alicea Coopera pomaklo prema stilizmu i zvuku bendova poput Kiss, Van Halen i Hanoi Rocks, ali rekao bih da je u ovim čemernim vremenima rocku nasušno potrebna dekadencija i himničnost kakvu danas pronosi taj bend koji diljem svijeta ima fan club podružnice zvane Turbojugend.

Ako “Rock ‘N’ Roll Machine” u cijelosti nije na razini antologijskog glam-punk albuma “Apocalypse Dudes” (1998), pjesme “Hurry Up & Die”, “Hot For Nietzsche”, “Let The Punishment Fit The Behind” i “Fist City” ući će u red njihovih amblematskih skladbi poput “Denim Demon”, “I Got Erection”, “Rendezvous With Anus”, “Are You Ready For Some Darkness”, “Sell Your Body To The Night” i “Mister Sister”. Vrijedilo bi svake kune dovesti Turbonegro da na kamionu s razglasom predvode gay pride u Zagrebu, kao glavne zvijezde Queer Festa ili na INmusic.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 22:58