Otkako je Rick Rubin, 1994. godine, revitalizirao Johnnyja Casha na prvom iz serije “American Recordings” albuma, kao da je otvoren natječaj za veterane rock, blues, country i pop glazbe na temu redizajna poodmaklih i okrhnutih karijera. Takvom redizajnu s mlađim, izrazito naslušanim glazbenim producentima, podvrgnuli su se Merle Haggard, Willie Nelson, Solomon Burke, Kris Kristofferson i drugi, a na svoj način i Bob Dylan s “Time Out Of Mind” (1997) u produkciji Daniela Lanoisa.
Albumi dueta
Premda je Tom Jones otpočetka karijere bio poznat kao pjevač koji se lako snalazio u bilo kojem glazbenom stilu, “Reload” (1999) je sa za njega atipičnim obradama i duetima ipak bio iznenađenje, a potom su uslijedili nešto smireniji album dueta “Reunited”, “Mr Jones” u produkciji Wyclef Jeana, rock & roll suradnja “Tom Jones & Jools Holland” te “24 Hours” u produkciji Future Cuta.
Ipak, producent Ethan Johns koji je ugled stekao produkcijom albuma Ryana Adamsa, Rufusa Wainwrighta, Kings Of Leon i Laure Marling, uspio je Toma Jonesa na iznenađujućem albumu tradicionala “Praise And Blame” (2010) savršeno predstaviti kao pjevača arhivskog countryja, teškog bluesa, mračne americane i apokaliptičnog gospela. Novi album Toma Jonesa “Spirit In The Room”, ponovo u produkciji Ethana Johnsa, nastavak je u sličnom raspoloženju. Niz pretežito dobro poznatih pjesama Tom Jones je u aranžmanima uspio predstaviti u drukčijem svjetlu.
Crno srce
Primjerice, početna “Tower Of Song” Leonarda Cohena zvuči emotivnije i poput neke zagubljene Springsteenove pjesme s akustične “Nebraske”, a finalna “Charlie Darwin” suvremenog folk-rock benda Low Anthem poput crkvenog korala što je s obzirom na ime pjesme genijalna dosjetka. “(I Want To) Come Home” Paula McCartneya doima se poput nekog dylanovskog putovanja, a “Love And Blessing” Paula Simona u dosluhu s Woodyjem Guthriejem (via Wilco). Još jedan naklon bluesu izveden je kroz stare pjesme “Hit Or Miss” (Odette) i “Soul Of A Man” (Blind Willie Johnsona) te “Travellin' Shoes” Jonesovog vršnjaka Elvina Bishopa i “All Blues Hail Mary” dva desetljeća mlađeg kantautora i producenta Joea Henryja. Iako ne prikriva narav šoumena, Tom Jones se u njima uspio iskazati kao, recimo to tako, bijeli pjevač crnog srca.
Stari trik
No, najzgodniji potez je uvrštenje “Bad As Me” koje je Tom Waits objavio jesenas na svom istoimenim albumu u kojem Jones i Johns, aranžmanski, bitno ne odstupaju od izvornika, ali uspijevaju utisnuti svoj pečat. Posrijedi je stari trik preuzimanja tuđih pjesama u roku od nekoliko mjeseci po objavljivanju originala što je bila česta praksa u bluesu, countryju i rock & rollu do sredine 60-ih. Prevedeno, ako je pjesma dobra, a tvoje pjesme su slabije, otpjevaj je i učini je svojom. Jones je baš to učinio Waitsu, ali sigurno se potonji neće naljutiti.