Kad bi avangardnost bila garant kvalitete, onda bi sve što nije avangardno bilo loše i nezanimljivo, a sve avangardno dobro i interesantno. Na sreću ili na žalost, kako vam drago, glazba ne funkcionira baš uvijek po načelu avangardnosti kao garanta kvalitete.
Ne robovati mantri
Zapravo, u korpusu popularne glazbe avangardisti koji propituju, istražuju, žele pomicati granice, uspostavljati nove žanrove i setirati trendove prilično su često - zauzeti formom i potragom za nekim novim stilom - zaboravljali sadržaj, odnosno pjesme kao suštinu po kojoj ćemo pojmiti pa upamtiti nečije djelo. Protok vremena na koncu najpreciznije mjeri je li nečija avangardnost doista bila nešto bitno ili tek ćorsokak popularne glazbe.
Björk kao dokazana avangardistica i jedna od onih “umjetničkih veličina” o čijem djelu - ako ne želiš riskirati vlastitu, stvarnu ili imaginarnu, kritičarsku težinu - gotovo da i ne smiješ napisati negativno intoniranu recenziju, uglavnom dobro stoji sa svojim opusom. Ona posjeduje finu nisku kvalitetnih djela, no u slučaju njezinog osmog po redu solističkog albuma “Biophilia”, kao i u slučaju “Medulle” i “Volte”, baš i ne bi trebalo robovati mantri po kojoj su svi njezini radovi automatski izvrsni, neupitni i kvalitetni jer je ona, eto, ikona avangarde.
Sveobuhvatni projekt
Zaigrala se tako Björk iPadom i njegovim aplikacijama dok je sklapala novi album, a sa svojim suradnicima proizvela i dva nova instrumenta po imenu gameleste i sharpsichord da bi album, objavljen u čak pet varijanti, osmislila kao “interdisciplinarno istraživanje svemira i njegovih fizičkih sila, posebice onih u kojima se susreću glazba, priroda i tehnologija”, što god to značilo. Pri svemu tome, album je tek dio obuhvatnog projekta koji uključuje koncerte, workshopove, webstranice i aplikacije za iPadove s kojima, ako sam dobro shvatio, možete intervenirati u svaku pjesmu “Biophilije”.
Sve je to divno i krasno i sva bi ta potraga za novim glazbenim galaksijama bila doista uzbudljiva da u svojim kozmičko-tehnološko-glazbenim avanturama islandska diva nije zaboravila na upečatljivost pjesama. Iako je “Biophilia” prilično minimalistički album bez trunka kiča, čini se kako je Björk podlegla grijehu po kojem je forma bitnija od sadržaja.
Pojedine skladbe s novog albuma Björk, doduše, sadrže lijepe sekvence, ali ipak zagubljene u bespućima cjeline koja uglavnom ostavlja dojam nabacanog istraživanja po iPadovim aplikacijama čije zvukovlje prate nalijepljeni recitali i izrezuckane vokalne harmonije. Rijetko koja skladba - ponajviše “Moon” koja kao da je skinuta s bitno boljeg trostrukog albuma “Have One On Me” (2010) harfistice i folk-kantautorice Joanne Newsom, “Thunderbolt” koja podsjeća na debi “Fever Ray” (2009) Karin Dreijer Andersson iz švedskog electro dua The Knife, te “Cosmogony” zbog koralnih vokalnih aranžmana koji su najdojmljiviji dio albuma - zvuči poput osmišljenog i do logičnog kraja dovedenog djela. Ostale skladbe, pak, doimaju se poput skica i poigravanja glitch-elektronikom na tragu Buriala i Ovala ili Aphex Twina, Autechrea i nekih srodnih izvođača s etikete Warp te koketerije s recentnim dubstep stremljenjima. Stariji će se zbog pjesme “Sacrifice” prisjetiti i grupe Japan, ali ne u korist Björk.
Za istrenirane uši
“Biophilia” nije neprohodan, prenatrpan, neukusan ili neslušljiv album, posebice istreniranijim ušima. Björk je bila na tragu nečeg doista pamtljivog, uzbudljivog pa čak i senzacionalnog. No, ostaje dojam da ju je želja da pošto-poto bude originalna, nova i avangardna odvela od čvrste arhitekture skladbi k nedorečenom eksperimentu i zvučnim skulpturama koje mogu poslužiti tek kao prosječna metafora za prostranstvo i prazninu kozmosa. Može se štovati i ovo istraživanje Björk, ali kao i na “Medulli” i “Volti”, teško je u toj potrazi uživati ili u njoj naći smisao dublji od želje autorice da pošto-poto ispadne avangardna.
O čemu ona to zapravo
Na kraju mogli bismo se i upitati čime se to bavi Björk dok se svijet u kojem živimo nepovratno urušava - ekonomski, socijalno, moralno, politički, ekološki i na svaki drugi način. Velikoj umjetnici, izgleda, nije se dalo zamarati tim temama. Iz tog rakursa gledano, uz niz socio-političko-ekonomskih, ali i nekih glazbenih analogija između ranih 70-ih i današnjice, “Biophilia” ne zapada daleko od “astralnog putovanja” tada progresivne, a ubrzo nepovratno zastarjele rock grupe Yes na albumu “Tales From Topographic Oceans” (1974) kao što se to nekritičkim poklonicima današnjih avangardista čini.