NO GEOGRAPHY

THE CHEMICAL BROTHERS Analogni sintisajzeri kao alat za revitalizaciju 'kemijske braće'

 

​Znam da se nećete složiti sa mnom, ali možda bi trebalo postaviti pitanje koliko je DJ kultura srozala kvalitetu (komercijalne) elektronske glazbe kakvu su svijetu ranih 70-ih predstavili njemački Kraftwerk, Tangerine Dream, Can i Faust pa na njihovim temeljima kasnih 70-ih i ranih 80-ih nastavili britanski synth-pop pioniri Cabaret Voltaire, Human League, Ultravox, Japan, Depeche Mode i drugi, a u 90-ima The Prodigy, The Chemical Brothers, Underworld, Orbital, Fatboy Slim, Daft Punk, Air, Aphex Twin i srodni.

Ostavimo li i to pitanje po strani, teško ćete u tekućoj dekadi naći DJ-a ili izvođača electro-dance glazbe čiji se albumi mogu kvalitetom mjeriti s “Exit Planet Dust”, “Dig Your Own Hole” ili “Surrender” kojima su The Chemical Brothers odredili cijelu jednu eru “elektronike”. A malo je i onih koji bi nisku singlova mogli posložiti u tako jaku kompilaciju kakav je bila “Brotherhood”.

Premda se stekao osjećaj da se svijet više osvrnuo na smrt Keitha Flinta iz The Prodigyja nego na smrt bitno mlađeg i ultrapopularnog Aviciija, situacija u elektronskoj plesnoj glazbi toliko se promijenila da The Chemical Brothers u proteklih dvanaestak godina nisu ubilježili nijedan Top 40 hit, čak ni kad su im albumi dospijevali do vrha britanske top liste, a deveti po redu “No Geography” do četvrtog mjesta, uz nešto slabiji prolaz po evropskim zemljama i, nažalost, nikakav u Americi.

​Ipak, na konto stečenog renomea i atraktivnih vizualija Tom Rowlands i Ed Simons su i posljednjih godina rado viđeni gosti prestižnih open-air festivala, uključivši i Rock In Roma, Sziget, Benicassim i Rock In Rio, uklopili su se 2015. godine i na splitsku Ultru, a bez problema bi mogli nastupiti i na bitno drukčije koncipiranom INmusicu.

Pojednostavljeno, njihov je big beat bio rock’n’roll elektronske glazbe 90-ih, a i s “No Geography” The Chemical Brothers nastavljaju sličnu misiju, ali na nešto drugačiji način i s uvećanom dozom zabavnosti, efektivnosti i žanrovske raznolikosti u odnosu na prethodna tri albuma.

Kao i Underworld na prošlogodišnjem EP-u s Iggy Popom “Teatime Dub Encounters”, tako se i The Chemical Brothers doimaju revitaliziranima i galvaniziranima iako u goste nisu pozvali nijedno zvučno ime poput Becka, Noela Gallaghera, St. Vincent, Willija Masona ili Q-Tipa nego tek daleko manje poznatu japansku repericu Nene i norvešku pjevačicu Auroru.

Okrenuti sebi samima i komponiranju skladbi, “zanatu” koji Ralph Hütter i danas drži izuzetno važnim u elektronskoj glazbi, Rowlands i Simons su sagradili zadivljujući most između kraftwerkovske Kraut-elektronike i suvremenog elektroniziranog post-punka Public Service Broadcasta, cut’n’paste postupaka australskih Avalanche i funkoidnosti Talking Headsa, psihodeličnosti iz vlastitih ranih radova i diskoidnosti Chica, minimalističnog synth-popa i stadionskih techno “dizalica”. Vjerojatno razlog novopronađenoj energiji i maštovitosti leži i u činjenici da su cijeli album stvorili na analognoj elektronskoj opremi kakvu su rabili u 90-ima, a to danas klinci ne rade.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 09:22