Australski pjevač Tex Perkins u Zagrebu uživa omanji kultni status, a tome je na prijelomu 80-ih i 90-ih doprinio i autor ovih redaka kad je s prijateljem i kolegom Antom Čikarom alter-rock DJ večeri utorkom u klubu Gjuro II zatvarao pjesmom "Psycho" Perkinsovog tadašnjeg benda Beasts Of Bourbon. Soga je bilo i logično i lijepo da je i bis koncerta u Močvari završio s pjesmom "Psycho", inače klasikom swamp-rocka, uz zdušnu podršku publike. A i Tex zna koja m uje pjesma od svih postala kultnom.
Prije toga nas je počastio i efektnom obradom "I Never Cared For You" Willieja Nelsona, a pri sredini regularnog dijela nastupa i s krasnom verzijom "I Must Be In A Good Place Now" Bobbyja Charlesa, jednog od začetnika swamp-rocka koji se zahvaljujući "pobratimskim" sastavima Beasts Of Bourbon, Scientists i drugima kasnih 70-ih i ranih 80-ih udomaćio i u Australiji. Tex je pak rekao da je nejgova relativno nova avantura s The Fat Rubber Bandom osmišljena po uzoru na Linka Wraya čiju je "Fire And Brimstone" također žestoko otprašio.
Prvim dijelom koncerta dominirao je repertoar s recentnih albuma The Fat Rubber Banda, a u drugom se našlo mjesta i za tri skladbe nekadašnjeg Perkinsovog sastava The Cruel Sea od kojih je najdojmljivija bila moćna "The Honeymoon Is Over". Sredinom 90-ih The Cruel Sea je nastupio u okviru ljubljanskog festivala Druga godba na Križankama na kojima su iste večeri nastupili i The Walkabouts. Tada smo se i upoznali, bitno mlađi nego danas, on na početku 30-ih, ja na pri koncu 20-ih. Tex je decentnije ostario, premda mu alkohol i droge nisu bile strane, pa bi i danas mogao "smuvati" dame koje su došle i zbog njega i zbog underground hita "Psycho" Beasts Of Bourbon. Oduvijek je Tex dobro izgledao i još bolje pjevao, a u to sam se uvjerio i večer prije nastupa The Creel Sea na Križankama; kad je "inkognito" pjevao i svirao akustični blues u ljubljanskoj Galeriji ŠKUC. Dobro smo se skužili i napričali o mnogim bendovima, ne smao iz Australije, nego o undeground zakucima rock‘n‘rolla koji nam je tada bio sve iako je Tex tijekom 90-ih u Australiji ostvarivao i multiplatinaste naklade albuma.
I tada i sada u Movčari bilo je jasno da se podjednako dobro snalazi u melasastom swamp rocku, psychobillyu i raznim drugim (sub)žanrovima rock‘n‘rolla premda je prvi dio koncerta za moj ukus bio prekonvencionalno ustrojen, na tragu brojnih bjelačkih blues-rock bendova iz 70-ih, a bez "twista" ili pomaka u fazi koji je krasio najbolje albume Beasts Of Bourbona i The Cruel Sea. Osobno mi je u tom prvo mdijelu nedostajalo buke i grubosti, no The Fat Rubber Band je neka druga priča u odnosu na Beasts of Bourbon pa mu nije za zamjeriti, a i drugi, sočniji dio bio je za prste polizati.
Tex je veliki majstor čak i kad malo previše zaviri u šalicu na pojačalu u kojoj zacijelo nije bio ni čaj ni kava nego neka žestica. Ili se s tom šalicom liječio od"burbonskih zvijeri" koje ga proganjaju još od mladosti. Kako je i bilo najavljeno u press materijalu uoči koncerta, Tex Perkins i danas "kao da svodi račune s bogom, vragom i samim sobom" kroz svoju "australianu" u kojoj se burbon i psihotici sudaraju s mesnatim i krvavim swamp, blues i country-rockom. Veliki frajer, čak i kad su mu "poze" na pozornici pomalo smiješno i "out of date" mačističke, ali damama to nije smetalo. Dapače. Jedna od njih, koja mi je otkrila da je u proteklih godinu otkrila čari kajaka, vjerojatno bi i preko nabujale ovako Une ili Korane veslala do Texa.