Talijanski kantautor Lucio Dalla umro na turneji u Švicarskoj

Talijanski kantautor Lucio Dalla (68) umro je iznenada u četvrtak prijepodne u Montreuxu za turneje po Švicarskoj, tri dana prije 69. rođendana. Po formaciji bio je jazzist, a kasnije se razvio u šansonijera, pjesnika te kompletnoga showmana.

Najveći njegov međunarodni uspjeh bio je “Caruso” (1986.), romantična biografija Enrica Carusa s refrenom (“Te voglio bene assaje / Ma tanto tanto bene, sai... / È una catena ormai / che scioglie il sangue dint’e vene, sai“) koji i tekstom i kajdama podsjeća na motive (“A voglio bene... ‘a voglio bene assaje!”, “è na passione, cchiů forte ‘e na catena”) iz Falvove napolitanske kancone “Dicitencello vuje” (1930.). Taj srcedrapateljni citat je Dalla u duetu s Lucianom Pavarottijem prodao u 9 milijuna primjeraka, a Andrea Bocelli ga je u “Romanzi” prodao u još 16 milijuna primjeraka.

Izvanestradna priznanja

Njegov prvi talijanski hit, “4. ožujka 1943.” (nadnevak njegova rođenja), i u nas je bio puno poznatiji po ulomku pripjeva “Gesů Bambino” (Djetešce Isus). To je trebao biti i naslov, ali ga je cenzura zabranila, jer se odnosi na junaka pjesme, dijete nepoznatoga američkog vojnika i nevjenčane majke. Pjesma nije autobiografska, kako se često misli (Dallin je otac umro od raka kad je sin imao sedam godina). Kao pjevaču hit mu je bio i “Piazza grande” o beskućniku, na sanremskom festivalu 1972.

Među socijalnim temama na granici skandala bile su i “Grdosija i djevojčica” (o pedofiliji), “Kuća na obali mora” (o zatvoreniku) i još neke.

Pun uspjeh u Italiji postiže 1979. i 1980. albumima “Lucio Dalla” pa “Dalla”, svakim prodanim u više od milijun primjeraka. Posljednjih dvadesetak godina bavio se više showom nego pjesmom.

Postigao je izvanestradna priznanja: najviši stupanj Ordena zasluga za Republiku, počasnu diplomu glazbenih i scenskih disciplina Sveučilišta u Bologni te - fizikalno daleko najviše - asteroid 6114 Dalla-Degregori, nazvan po njemu i Francescu De Gregoriju .

Dijelio je publiku

Dalla je bio umjetnik koji je publiku dijelio, a nije ju okupljao: jedni su ga voljeli, drugima je išao na živce.

Bio je mješavina ekstroverta i stidljivca: nije krio da je homoseksualan, ali je ljubomorno krio ćelu, pokrivajući je raznovrsnim klobucima ili pak vlasuljom s nijansom boje koja se u Zagrebu kolokvijalno zove “Wechselrot” i koja je, u tom pogledu, izražavala njegovu javnu ličnost.