Niti jedan koncert ove godine nije se toliko iščekivao poput nastupa The Rolling Stonesa na najvećem i najvažnijem britanskom open-air festivalu Glastonbury . I to ne samo u Velikoj Britaniji. Godinama su Stonesi odbijali ponude 78-godišnjeg Michaela Eavisa, nekoć mljekara i vlasnika farme na kojoj se već dulje od četiri desetljeća odvija Glastonbury koji je osnovao 1970. godine, ali u ljeto u kojem turnejom “50 And Counting” Stonesi slave više od pola stoljeća postojanja, povijesni “susret” dviju ponajvećih britanskih glazbenih institucija napokon se morao dogoditi.
Sveti gral
“Nikada nisam vidio da toliko ljudi želi doći u prve redove ispred Pyramid Stagea”, rekao je u uvodu u koncert reporter BBC-ja. To su u svojim izvještajima konstatirali i novinski izvjestitelji. Na Glastonburyju koji posljednjih dvanaest godina rasprodaje oko 135.000 ulaznica nikada se nije dogodilo da je toliko posjetitelja, premda su u isto vrijeme mogli gledati niz drugih atraktivnih izvođača na drugim pozornicama, željelo vidjeti headlinera, a u subotu su to bili Stonesi.
Jednostavno, nastup Stonesa na Glastonburyju 2013. bio je povijesni trenutak koji se nije smjelo propustiti, ako ste već ugrabili ulaznicu za festival. Potpisnik ovog teksta nije bio te sreće, ali BBC je snimio dio koncerta Stonesa na Glastonburyju. A na toj snimci Stonesi sjaje poput suhog zlata ili Svetog grala rock’n’rolla. Godinama unatoč, ali i zahvaljujući njima, odnosno akumuliranom znanju, stažu, trikovima i energiji koju i danas isijavaju.
Zapravo, nastup Stonesa na Glastonburyju bio je prezentacija esencije rock’n’rolla koja počiva na njihovoj nesavršenosti i pomanjkanju želje da svoju glazbu, posebice uživo, dovedu do perfekcije, a time i sterilnosti.
Utjelovljenje mita
Prljavo bućkanje i prašnjavo kotrljanje rhythm & bluesa, rock’n’soula i country-rocka na kojem su Stonesi izgradili svoj osobeni, organski rock’n’roll ne bi blo ni upola tako privlačno da je malo ili, nedajbože, puno čišće i preciznije. Esencija rock’n’rolla, naime, baš leži u tim nesavršenostima, greškicama, ponekom ispadanju iz ritma i vraćanju u kolosijek, a nikako ne u sterilnoj preprodukciji kakvu su u rock koncerte uveli Pink Floyd. Uostalom, Keith Richards je genijalan gitarist baš zato što griješi na pravim mjestima, a to je trik koji tisuće gitarista nikada nisu shvatili, a kamoli naučili. Savršenost Stonesa je baš u tome što nisu savršeni nego ljudi od krvi i mesa čak i kad su veći od života.
Taj i takav Keith Richards, potvrđeno i na Glastonburyju, najveća je njuška rock’n’rolla, utjelovljenje mita o rock’n’rollu, oživotvorenje njegove neuništivosti, ali i nevjerojatno simpatičan i normalan lik koji je od klatarenja na pozornici i okidanja rifova stvorio najbolji i najpoželjniji posao na svijetu.
To što Richards, a uz njega i Ron Wood, čini zapravo je toliko prirodno i lako, odnosno barem se tako doima, da bismo se napokon trebali prestati čuditi činjenici da netko rock’n’roll svira na pragu osmog desetljeća života.
Mick Jagger, koji će srpnju navršiti 70. godinu života, još i danas se kreće bolje od niza dvostruko i trostruko mlađih frontmena.
Učite od Jaggera
Njegova scenska gibljivost, seksepil, glasovna kondicija i karizmatičnost teško su nadmašivi, a mlađima često čak i neshvatljivi. Mnogi od tih mlađih ni ne kuže što bi frontman u rocku uopće trebao raditi. E pa, klinci, gledajte Jaggera ili Iggyja i učite, bolje škole od toga nećete naći. Baš kao što je ključno gledati i slušati kako i što svira Charlie Watts da bi se shvatilo koja je i kakva uloga bubnjara u rock bendu. Stoga, kad god pomislite da su Stonesi krivi za stanje u rock’n’rollu danas, pođite na internet pa si pogledajte snimku njihova nastupa na Glastonburyju. Nije problem u Stonesima, nego u pomanjkanju talenta mnogih mladih bendova da im se svojom glazbom na dostojan način približe. Ne moraju ih i možda nikada neće moći nadmašiti bogatstvom, popularnošću pa čak ni značajem, ali trebali bi Stonese pokušati nadigrati talentom, snagom, energijom, uvjerljivošću, zabavnošću. Ipak su to starčići i kako bi to ikome bio problem? No, kada na stage izađu Stonesi ili McCartney (opet ta dilema Beatlesi ili Stonesi), Springsteen, Iggy, John Lydon, Neil Young, Dylan, John Fogerty, Black Sabbath, onda shvatimo da nadmašiti te penzionere baš i nije tako lako.
Gard i osobnost
Za takvu misiju treba imati pjesme, gard, osobnost, muda pa i akumulirano znanje i iskustvo. Recimo, Jack White i Dave Grohl to imaju. Zato jesu pri vrhu rock ljestvice i zato će dugo svirati, osim ako ih ne pokosi neka bolest kojoj su Stonesi, unatoč nezdravim životnim navikama, uspješno izmakli. Vjerojatno zbog guštanja u onome što rade, što se osjeti i na snimci s Glastonburyja okačenoj na YouTubeu.