ST. VINCENT NA INMUSICU 2018 Vlasnica jednog od najhvaljenijih albuma prošle godine, suradnica Davida Byrnea, art-frikuša i pop-diva

Svaka čast vokalnim akrobacijama pjevačice Skin, ali moram priznati da me umjesto još jednog repriznog nastupa njezine grupe Skunk Anansie, koja je bila prisiljenja otkazati cijelu ovogodišnju europsku turneju, puno više na predstojećem INmusicu 2018 zanima "zamjenski", premijerni nastup St. Vincent, pravim imenom Anne Erin Clark (35) iz Dallasa. Njezin peti solistički album "Masseduction" opravdano je ušao je u Top 10 najboljih albuma prošlogodišnje glazbene produkcije, tako i Jutarnjeg lista (broj 5), a sličan je uspjeh ostvario i na top listama najprodavanijih albuma SAD-a i Velike Britanije. Uz to, St. Vincent, i to naglašeno, korespondira s Davidom Byrneom kao jednim od glavnih šest izvođača INmusica 2018 jer je 2012. godine s njim objavila zajednički, također hvaljen i zapažen album "Love This Giant". Scensko ime, pak, nadjenula si je po jednoj od pjesama Nicka Cavea, jednog triju headlinera ovogdišnjeg INmusica jer se u njegovoj "There She Goes My Beautiful World" spominje bolnica St. Vincent kao mjesto smrti pjesnika Dylana Thomasa, no St. Vincent je bilo i "srednje ime" njezine bake.

Prava i scenska imena na stranu, važnije je da na INmusic stiže ne baš tipična, no ipak jedna od najhvaljenijih kantautorica poniklih u posljednjih desetak godina koja na recentnom "Masseductionu" (2017) atraktivno spaja najbolje odlike synth i dream-popa, glam i art-rocka, new wavea i post-punka, izuzetno vješto balansirajući između artističke avangardnosti, plesnosti i privlačnosti pop-dive. St. Vincent istovremeno je bliska Joni Mitchell, Kate Bush i Carole King, ali Bowieju, Becku i Byrneu, a s potonjim dijeli i sklonost "čeprkanju" po psihi ljudi čije duše "vrti" tornado modernih vremena, tjerajući ih od euforije u tjeskobu. Njezina visprena i vrckasta promišljanja o povezanosti moći, seksa, ljubavi, narkotika, starenja i smrti vrlo su inteligentna, a melodije njezinih skladbi bliske i onima iz portfelja Alanis Morissette i Tori Amos, a na ranijim djelima i Patti Smith.

Rođena je 1982. godine u Tulsi, Oklahoma, veći dio djetinjstva provela u Dallasu, studirala na prestižnom Berkleeju u Bostonu da bi se vratila u Texas i pridružila kolektivu/zboru Polyphonic Spree pa surađivala s eklektičnim folk i pop kantautorom Sufjanom Stevensom. Debi album "Marry Me" objavljue 2007. godine, potom i drugi album "Actor" (2009) da bi s trećim izdanjem "Strange Mercy" (2011) ušla u Top 20 najprodavanijih albuma u Americi. Između drugog i trećeg albuma zapela je za oko i uho Davidu Byrneu, tri su godine surađivali “preko mreže”, a potom se i nekoliko puta našli u studiju kako bi “Love This Giant” (2012) realizirali kao set pjesama za puhački sastav i kompjuterski generirane udaraljke. Rezultat nije bio hermetično žongliranje dvoje eskcentrika nego šarmantno i vibrantno poigravanje ritmičnim obrascima jazza, funka, hip hopa i baroque-popa. Razlika u godinama pokazala se nebitnom, a "Love This Giant" najfokusiraniji i najuspješniji Byrneov album u proteklih 25 godina, uz bok "Everything That Happens Will Happen Today” (2008), realiziranog u suradnji s Brianom Enoom kao i glasoviti "My Life In The Bush Of Ghosts" (1981).

"Love This Giant" St. Vincent i Davida Byrnea bio je poput stapanja srodnih duša, koliko po sličnosti u izgledu tih dvoje umjetnika, toliko i po promišljanju glazbe i stihova nakon kojeg je uslijedio ponovo solistički album "St. Vincent" (2014) s kojim je elegantno brodila od fusion-jazza preko post-punka do synth-popa, istodobno kao art-frikuša, ali i potencijalna pop-zvijezda.

Primjerice, pjesma “Huey Newton” s tog albuma iz zvuka i stila kakve stare jazz pjesme naglo skreće ka gitarističkoj buci nalik onoj Jacka Whitea, a “Digital Witness” s istog albuma zvuči kao da Tori Amos obrađuje Human League u nikada objavljenoj pjesmi o budućnosti u kojoj su ljudi, sada znamo, sigurni u vlastito postojanje samo ako se fotkaju za Facebook ili Instagram profile.

St. Vincent na svakom od posljednja tri-četiri albuma uspijeva predstaviti sebe kao hit-mejkericu, ali i istinsku umjetnicu koja može biti i futuro i retro, i cool i pop, i otkačena i konvencionalna. Da nije takva, teško da bi joj gosti na "Masseductionu" bili glazbenici poput jazz-zvijezde Kamasija Washingtona, basista Pina Palladina, pedal steel gitarista Grega Leisza, pijanista Thomasa Bartletta, kantautorice Jenny Lewis (ex-Rilo Kiley) i "programera" Jacka Antonoffa, glavnog suradnika Lorde na njezinom, također prošlogodšnjem albumu "Melodrama" kojem je neopravdano izmakao Grammy u korist Bruna Marsa i njegovog ni po čemu posebnog "24K Magic".