Sočni punk-kabare o smrti, seksu i strahu

ZAGREB - Opera, šansona, kabare, utjecaji Brechta i Waitsa, bizarnost, groteska, vokal kastrata, harmonika, kontrabas, bubnjevi i živopisne kostimografije samo su dio arsenala s kojim londonski trio Tiger Lillies oduševljava publiku na potezu od San Francisca do Sankt Peterburga.

Ne vole ih doma

Iako su bili nominirani za Grammy, dobili nagradu Olivier i snimali s Kronos Quartetom za Warner, a hvale ih i Guardian i Independent te obožavaju Marc Almond , David Byrne , Alex Kapranos, Matt Groening , Mel Brooks, Marilyn Manson, Tiger Lillies su daleko od statusa popularnog benda, posebice u Londonu.

Publiku su godinama lakše pronalazili u Njemačkoj, Austriji, Češkoj, Rusiji i Sloveniji nego u Velikoj Britaniji. Sredinom 90-ih, kažu, živjeli su u siromaštvu i bijedi, potkraj iste dekade stanje se malo popravilo, ali daleko su od bogatstva kakvo zaslužuju.

Njihova glazba i njihovi koncerti možda nisu mnogo više od “brechtovskog punk kabarea”, kako to sam priznaje pjevač i harmonikaš Martin Jaques, ali su istinska umjetnost o ljudskim vrlinama i manama.

Crna i turobna i smiješna

Naravno, u fokusu su više mane nego vrline. Ponekad na rubu bizarnog, pornografije ili odvratnog, strašnog i makabričnog, ponekad smiješna do ludila, ponekad crna i turobna, ponekad pametna poput velikih romana, a ponekad gotovo maloumna, ali uvijek je posrijedi emotivna, ljudska i duboka glazba. I teatar. Najčešće o smrti i seksu te strahu od jednog ili drugog.

Martin Jaques, osnivač Tiger Lilliesa, djetinjstvo je proveo iznad bordela u Sohou pa nije čudo što njegove pjesme često “naseljavaju prostituke, svodnici, narkomani i gubitnici”. S njim su u grupi od osnutka krajem 80-ih bubnjar Adrian Huge kojeg je David Byrne nazvao “ Jamesom Joycem za bubnjevima”.

Njegov bubnjarski set ionako je više nalik modernoj skulpturi i hrpi dječjih igračaka nego pravim bubnjevima. Adrian je, naravno, stari panker koji je prošao sito i rešeto, dok je njegov imenjak, kontrabasist Adrian Stout svirao u mnogim, uglavnom anonimnim britanskim jazz, blues, i country sastavima.

Martin često pjeva u jako, jako visokom falsetu, izrazito čistom i bogatom, gotovo kao da se školovao za operne uloge kastrata. “Pjevao sam na različite načine - kao Louis Armstrong, Lou Reed i tenor - ne osobito dobro, ali vježbao sam. U tridesetoj sam nabavio harmoniku i zaključio kako ću zaraditi gomilu novca ako ću svirati harmoniku i pjevati u falsetu. Naravno, bio sam u krivu.

Evo, sedamanest godina poslije sviramo u Komediji pred 160 ljudi. No, to je život i ipak od glazbe uspijevam preživjeti”, rekao je Jaques za Independent. Srećom, postoje i druga tržišta osim britanskog pa su Tiger Lillies često na putu.

Vlastita etiketa

Snimili su dvadesetak albuma, sve za vlastitu etiketu Misery Guts. Ako mene pitate, odaberite “Freakshow”, “Circus Songs”, “Gorey End”, “2 Penny Opera”, “Death And The Bible” ili “7 Deadly Sins”, ali i Martin priznaje da je njihove albume jako teško reklamirati i prodavati i da su oni tek dio priče o bendu koji najveću reputaciju uživa zbog nezaboravnih koncerata i predstava. Napokon ćemo ih vidjeti u Zagrebu, prvi i nadajmo se, ne posljednji put.