Teško je zamisliti ljepšega zvuka simfonijskog orkestra - zaokruženijeg, baršunastog ili lišenog “američkog” samoljublja limenih puhača i “oštrodlakih terijera” u gudačkom korpusu negdje drugdje.
Mora se to iskreno priznati unatoč, nedavno gostujućoj, i daleko više razglašenoj Bečkoj filharmoniji.
Češka filharmonija je gostovala u prepunom ciklusu dvorane Lisinski s dirigentom Jirijem Belohlavekom i nepogrešivim ruskim pijanistom Nikolajem Luganskim. Duga tradicija i kvaliteta orkestra, kao i zasluženi dobar glas, potvrdili su se i na zagrebačkom gostovanju.
Štreberske namjere
Surađivati s Češkom filharmonijom za soliste i dirigente postalo je, ne bez dobrih razloga, stvar časti. Koncert je bio posvećen uspomeni na nedavno preminulog maestra Milana Horvata koji je također svojedobno surađivao s Orkestrom, a valja spomenuti i Lovru Matačića koji je bio dragi gost čeških orkestara i za kojega je bio “rezerviran” upravo Smetanin ciklus Moja domovina. Moglo se vrlo konkretno uvjeriti u razloge slave premda je u izvedbama zanosnog zvuka pomalo koče štreberske namjere Jirija Belohlaveka, dirigenta vrlo muzikalnih namjera koje se iscrpljuju u “valovitim” gradacijama bez pravog fokusa.
Češka filharmonija bi možda funkcionirala kao najbolji komorni ansambl i bez dirigenta. Osluškuje se svaka orkestralna skupina ili solist i tada se spremno prilagođava. Baršunasto i bez općeprisutnog muzičkog nasilja, kao što to bila svojedobna stvarna i opipljiva revolucija s trgova, “lugova i gajeva” može biti.
Šteta da je program bio ziheraški i standardan, s naglaskom na češko glazbeno naslijeđe i neprijeporne hitove koji su osvojili svijet. Iz Smetanina ciklusa Moja domovina izvučen je najpoznatiji stavak Vltava.
Prije dva dodatka, drugi dio večeri zapremila je najpoznatija i najviše eksploatirana simfonija iz Novoga svijeta Antonina Dvoraka. Dirigent je nastojao prikriti popularnost glavnih tema. Inzistirao je na velikoj simfonijskoj građi i uspio ne pasti u zamku folklorne svidljivosti.
Besprijekoran pijanist
Središnji dio programa bio je posvećen Drugom klavirskom koncertu u c-molu Sergeja Rahmanjinova. Općepopularnom koncertu obveznom za svakog pijanista koji drži do sebe, a osobito kada je to ruski pijanist.
Nikolaj Luganski svirao je bezgrešno, tehnika mu je besprijekorna. Iza takve savršene svirke ostao je neodoljiv osjećaj da tako možemo ponovno, i ispočetka u nedogled.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....