Ska - vječna inspiracija naših glazbenika

Povratnički album The Specialsa “Encore” - prvi s Terryjem Hallom za mikrofonom nakon 37 godina, ali nažalost ne i s Jerryjem Dammersom za klavijaturama - donosi efektnu usporedbu Velike Britanije iz doba Brexita s onom iz vremena uspona Margaret Thatcher i engleske ska glazbe okupljene oko etikete 2 Tone Records. Nama je zanimljiv i zbog upliva The Specialsa na naš novi val te usporedivih socio-političkih konotacija nekoć i danas, a “Encore” je i povod da se nešto napiše o povijesti toga utjecajnog benda, ska glazbe, skinhedsa i punka.

Koncem 1979. godine, mjesec dana uoči trinaestog rođendana, zamolio sam majku da mi, kad ide s posla, kupi i u nas tada netom objavljeni prvi album The Specialsa. Čini mi se da je “The Specials”, za razliku od u isto vrijeme kupljenog “My Aim Is True” Elvisa Costella, bio bitno skuplji zbog poreza na šund kojim se kasnih 70-ih i ranih 80-ih u Jugoslaviji često “častilo” novovalna i punk izdanja. Doista bizarno s obzirom na to da su The Specials bili antirasistički, antikapitalistički, antiestablišmentski bend crnaca i bijelaca iz Coventryja. Ipak, znamo li da Jugoton nije objavio “Never Mind The Bollocks” Sex Pistolsa “da se ne bi uvrijedilo kraljicu”, onda je sve bilo moguće.

Krivo smo mislili

Ono što tada i ovdje nismo znali jest to da ska nije bio tek (nus)produkt punka i novog vala, nego da su The Specials zajedno s The Madness, The Selecter, The Beat i Bad Manners (čiji su prvi albumi ubrzo objavljeni u nas posredstvom slovenske republičke diskografske kuće ZKP RTL, što će ostaviti dubok trag na ovdašnji novi val) predstavljali engleski revival glazbenog stila. Ska je, naime, začet na Jamajci početkom 60-ih kao odgovor na američki rhythm & blues, a naročito na singlove Fatsa Domina, Rufusa Thomasa i Louisa Jordana. Ako smo ovdje mislili da je nastao ubrzavanjem ritma reggae glazbe s kojom su također kasnih 70-ih rado koketirali engleski pa i naši punk i novovalni bendovi, zapravo je bilo obrnuto.

Reggae se razvio iz ska glazbe, usporavanjem prvobitnog ritma i ulaskom rastafarijanizma i panafrikanizma kao bitnih tema u stanovništvo Jamajke, uz jednako važan utjecaj marihuane. Nakon uspona Boba Marleyja koji postaje prva globalna pop-zvijezda iz Trećeg svijeta i drugih izvođača, reggae i dub su osvanuli i na albumima The Clasha, The Rutsa i drugih punk bendova kojima se dopala buntovnost i socijalna nota, ali i ritam toga stila.

DJ, redatelj i autor radijskih emisija Don Letts, čiji su reggae i dub DJ setovi po londonskim klubovima izvršili veliki upliv na punk, jednom mi je zgodom to pojasnio: “Sredinom 70-ih socijalna i ekonomska klima u Velikoj Britaniji bila je prilično loša. I ja sam se osjećao loše kao kao pripadnik prve generacije crnih Britanaca, rođenih na britanskom tlu, imao sam mnogo problema s establišmentom, ali i reggae glazbu koja mi je olakšavala patnju. Moji bijeli prijatelji nisu bili te sreće. Bjelačka muzika u to vrijeme nije odražavala kako su se osjećali. No, onda se dogodio punk i na scenu iznio svakodnevne probleme i ‘uradi sam’ etiku. I to me privuklo.

U glazbi Clasha ili Slitsa čuješ reggae glazbu uz koju su odrastali, koja je nastajala u Londonu i drugim engleskim gradovima kamo je došla s doseljenicima s Jamajke i ostalih karipskih otoka. Taj je utjecaj bio mnogo izravniji i mnogo zamjetniji u punku i shvatio sam da mogu pridonijeti puštanjem reggae glazbe u klubovima u kojima su se okupljali pankeri. Ja sam im samo proširio horizonte. Znali su za izvođače engleske diskografske kuće Trojan, specijalizirane za reggae, poput Desmonda Dekkera ili Toots & The Maytalsa, ali nisu čuli za izvođače Prince Far-I ili Big Youtha, Leeja Perryja, Kinga Tubbyja i druge.”

Slično se dogodilo i sa ska glazbom koju su usvojili The Specials da bi je onda kroz vlastitu, “uradi sam” diskografsku etiketu 2-Tone svijetu promovirali kao dio engleske punk scene. Bez interneta te s vrlo malo izvora u štampi o korijenima ska glazbe, mi klinci ovdje smo mislili da je ska začet u Londonu koncem 70-ih, a ne na Jamajci početkom 60-ih, da bismo tek kasnije spoznali genezu ska, rocksteady, reggae i dub glazbe. Ipak, ta miskoncepcija nije umanjila ono što su The Specials učinili na istoimenom debiju, ubrzo na drugom albumu “More Specials” (1980.) na kojem su se poigravali i northern soulom i rockabillyjem te na epohalnom No. 1 singlu “Ghost Town” (1981.) koji je dobar dio britanskih magazina proglasio singlom godine.

Njihove autorske pjesme i adekvatno odabrane obrade iz baštine prvobitne ska glazbe - “Message To You Rudy”, “Concrete Jungle”, “Do The Dog”, “Gangsters”, “Too Much Too Young” “(Dawning Of) A New Era”, “Do Nothing”, “Stereotypes” - i danas zvuče poput vrućih novinskih reportaža s prve crte ulične i klupske, supkulturne i socijalne bojišnice ekonomski depresivne Velike Britanije, kojom obespravljeni, nezaposleni i siromašni mladi ljudi traže zabavu, glasnu glazbu i ulične tučnjave, ali i pošteno plaćen posao, pravičnost i perspektivnost. Četrdeset godina nakon objave, “The Specials” zvuči jednako zanimljivo jer 2019. održava iste probleme kao i 1979.

‘Maljčiki’ Idola

Bit će da je takav diskurs - uz neodoljivi ritam zveckave gitare, skakutavi ritam basa i bubnja, vrludanja orgulja i ulete puhača - zapalio i ovdašnje bendove pa smo ubrzo diljem Jugoslavije počeli dobivati domaće ska pjesme poput “Maljčika” Idola, “Ona se budi” Šarla akrobate, “Moja prva ljubav” Haustora, “Skakavac joj zaš’o u rukavac” Laboratorije zvuka i druge, a ponajviše na albumu “Crno-bijeli svijet” (1980.) Prljavog kazališta.

Ska je ovdje, kao integralni dio novog vala, postao toliko popularan i adiktivan da na njega nije ostalo imuno ni Bijelo dugme na albumu “Doživjeti stotu” (1980.) kojim se pokušalo modernizirati i ufurati u novi val. Svako toliko ska ovdje iskoči u prvi plan, primjerice u pjesmama bendova Dubioza kolektiv ili Kawasaki 3P, a možda ste zapazili i da je odjavna špica “Crno-bijelog svijeta” (autor Dubravko Robić) zanimljiv ska instrumental, u korespondenciji s hitom Prljavog kazališta po kojem je ta serija dobila ime.

No, vratimo se The Specialsima koji su netom objavili prvi novi album na kojemu nakon 37 godina ponovno mikrofon drži Terry Hall. Nažalost, za klavijaturama nije i glavni autor s prvih triju albuma, Jerry Dammers, kao ni neki drugi članovi benda, ali i bez njih je “Encore” najvažniji i najrelevantniji album The Specialsa od sredine 80-ih naovamo. Sudeći prema preslušanome, i najbolji ili najuvjerljiviji s interesantnom usporedbom Velike Britanije (i Europe i Amerike) s konca 70-ih i danas. Terry Hall je nakon izlaska iz The Specialsa, a potom i gašenja ska/new wave/pop benda Fun Boy Three surađivao s Damonom Albarnom, Gorillaz, Lily Allen, Bananaramom, Shakespear’s Sisters, Dub Pistols, JXL, Sinead O’Connor i drugima.

Solidan posao

Hall je s originalnim gitaristom Lynvalom Goldingom i basistom Horaceom Panterom te nekoliko članova preostalih iz postave koja se okupila 2008. i Wellerovim gitaristom Steveom Craddockom napravio solidan posao, suvisao album na čijem uzletu slijedi uglavnom već rasprodana koncertna turneja. “Encore”, za razliku od albuma The Specialsa objavljenih tijekom prvog reuniona između 1996. i 2001., nije album kojim bi se tek podgrijavala stara slava, nego djelo kojim Terry Hall progovara o britanskoj svakodnevici u svjetlu Brexita, udaljavanja od Europe i približavanja Trumpovoj Americi, uz efektna sociološka zapažanja.

Tako i nova verzija “The Lunatics (Have Taken Over The Asylum)” iz repertoara Fun Boy Three perfektno oslikava kako su likovi koji su britansku naciju uvjerili u prednosti Brexita zapravo luđaci pri vlasti, a na tom tragu su i “Vote For Me”, “Breaking Point”, “We Sell Hope” i “The Life And Times (Of A Man Called Depression)” te “Embarassed By You” i “Blam Blam Fever” (o nasilju u današnjim vremenima) zbog čega je “Encore” usporediv i s recentnim albumom “Merrie Land” The Good, The Bad And The Queen (Damona Albarna).

Uz to, novi album The Specialsa je i stilski bitno širi od uobičajenih thrid-wave ska albuma. “Encore” je najuvjerljiviji tamo gdje se najviše odmiče od uobičajene ska matrice, ali i tamo gdje, kao i The Specials prije četrdesetak godina, najsnažnije reflektira socio-ekonomsko stanje nacije ili se bavi (anti)rasističkim temama kao u “B.L.V.” i “Black Skinned Blue Eyes Boys” te seksizmom u obradi “Ten Commandments” Princea Bustera čime se dobro i logično nastavlja na “More Specials” i singl “Ghost Town”.

Bolje čak nego “In The Studio” (1984.), objavljen pod imenom The Special AKA, i bilo koji album The Specialsa do danas. Neću reći da bi album nalik “Encoreu” objavio i Joe Strummer da je živ, no ni takva paralela nije daleko od istine, kao ni činjenica da su The Specials izvršili velik utjecaj ne samo na treći val ska bendova poput The Toastersa, New York Ska Jazz Ensemblea (koje smo nedavno ugostili u Vintageu), Mighty Mighty Bosstonesa, Operation Ivy i niz drugih, nego i na autore poput The Streetsa i Sleaford Modsa.