ZAGREB - Ponovo je uspio. Ostati živ unatoč svemu što je prošao, okupiti još jednu postavu Majki i snimiti još jedan uzbudljiv album.
Sviđalo vam se to ili ne, Goran Bare i dalje je neuništiv frontmen koji karizmom proroka oblivenog krvlju, kako to sugerira naslovnica albuma, instinktom ranjenog vuka, kako to dočaravaju njegovi krikovi, i manirom derviša, opsjednutog svojom vjerom, bolje od ikoga ovdje osjeća što je to rock’n’roll.
Ovo je klasik
U redu, mogao je ovaj pretežito retro-album, umjesto A. D. 2011., nastati 1974. u Americi ili 1994. u Skandinaviji, kad se tamo nanizalo bendova koji kao da su bili u dosluhu s Majkama iz ranih 90-ih, no to ne mijenja suštinu stvari.
“Teške boje”, čak i ako im taj retro-štih opterećuje egzistenciju u današnjem vremenu, sjaje poput komada prljavog classic rocka, samoranjavajućeg proto-punka, halucinogenog psihodeličnog, prašinarskog blues i blatnjavog country-rocka kakvog je rijetko tko u stanju, zapadno od Pecosa i istočno od Volge, danas proizvesti. Ovo je klasik.
Od uvodne, teške psihodelije zvane “Depresija”, preko razuzdanih “Naivnog sna”, “Nisam tvoj”, “Ona”, “Pozovi me u noć”, i “Teške boje” do odjavne “Život je osjećaj”, Bare i Majke kao da se žele takmičiti s Doorsima, Flamin’ Groovies, MC5, Led Zeppelinom, Deep Purpleom, Queens Of The Stone Age, Turbonegrom, Stonesima s prijelaza 60-ih u 70-te i južnjačkom rock osovinom Lynyrd Skynyrd/The Allman Brothers Band/Little Feat.
Iza Baretovih urlika, zavijanja, zapomaganja, oplakivanja, siktanja, režanja, posrtanja, ustajanja i nade u još jedan krug života prije nekog kruga pakla, “nove” Majke, koje glazbenički ponovo predvodi superkapacitirani gitarist i skaldatelj Zoran Čalić, podižu kovitlac razderanih pojačala, neukrotivih gitara, bijesnih orgulja i tutnjave ritam sekcije koje zvuče prljavo poput garage-rocka 60-ih, ali i masivno poput stadionskog i hard rocka 70-ih, a opet ima ovdje i produkcijski modernih postupaka. Majke u studijskom izdanju nisu tako rokale još od prva dva albuma, a najdojmljivije i najefektnije su tamo gdje su najžešće, najprljavije i najčvršće.
“Teške boje” su rijetko opasan i krvav komad rock’n’rolla. Ništa više, ali ni manje od toga. Mnogima je ta umjetnost, nažalost, nedokučiva.
Izgubljene ljubavi
U eventualne minuse mogu se ubrojiti tek “Gubim se”, koja previše podsjeća na YU-rock balade 70-ih i Baretovo inzistiranje na poetici o izgubljenim ljubavima i traženju vjere u život čiji je dobar dio sam uništio. No, iz tog života izašla su i velika djela poput ovog albuma Majki i antologijske pjesme hrvatskog i europskog rock’n’rolla.
Ako vam se sviđa ovo, poslušajte:
Queens Of The Stone Age
Songs For The Deaf
Zlokobna bujica tamnih heavy rifova i monumentalnih ritmova bubnjeva u kontrapunktu s pop melodijama, punk nihilizmom, mračnom psihodelijom i rock’n’roll grijesima. Klasik rocka 21. stoljeća.
Deep Purple
Machine Head
Klasik hard rocka, nakrcan besmrtnim rifovima Blackomre i virovima orgulja Lorda, Gillanovim urlicima i tutnjavom ritam-sekcije Glover-Paice koja ruši zidove poput metalne kugle na klatnu.
MC5
Hight Time
Treći, najmanje politički album detroitskih revolucionara, jednog od najžešćih bendova s konca 60-ih i početka 70-ih, nije njihov najcjenjeniji, ali i danas rezonira energijom s razdjelice proto-punka i hard rocka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....