Sjajan balet: Kovitlac plesa, skokovi do granica akrobatike i nabacivanje krpenih nevjesta. Dojam je zadivljujuće stravičan...

Angelin Preljocaj (1957.), nekad plesač danas koreograf, Francuz albanskog podrijetla, jedan je od najvažnijih svjetskih umjetnika našeg vremena. Njegova umjetnička poetika, maštovitost i snažan intelektualni poriv u povezivanju prošlosti i sadašnjosti scenskoga pokreta, već godinama uzbuđuje plesno kazalište diljem svijeta, a francuska mu je domovina uz najviša priznanja i počasti, član je tamošnje Akademije likovnih umjetnosti, izgradila i posebno kazalište Pavillon Noir u Aix-en-Provence za njegov ansambl Balet Preljocaj. Koreografije mu se izvode ili prenose diljem svijeta u prestižnim kazalištima i ansamblima kojima se, na sreću, zadnjih godina pridružuje i Hrvatska.

Tako je u nedjelju 8. listopada u Zagrebu gostovao balet splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta s djelima "La Stravaganca", koje je prije nekoliko godina Preljocaj postavio i u Zagrebu, te s koreografijom "Noces" na glazbu Igora Stravinskog koju najbolje poznajemo s koncertnih podija kao glazbeno iznimno atraktivnu vokalno-instrumentalnu " Svadbu".

"La Stravaganca" iz 1997. godine na baroknu glazbu Antonija Vivaldija i nekolicine suvremenih autora (Evelyn Ficarra, Robert Normandeau i Ake Parmerud) obišla je svijet kao posveta svjetskim migracijama, u ovome slučaju dolasku nekadašnjih nizozemskih iseljenika u Ameriku. Upoznavanje vermerovski odjevenih Nizozemaca i moderne Amerike nema drame. Tek fluidno zapleteno miješanje dvaju svjetova koje prolazi u začudnosti i zapravo ljepoti upoznavanja različitosti. Djeluje, osobito danas, utopijski, ali djeluje na onoj razini umjetničkog izričaja koji s optimističkim povjerenjem traga za zajedništvom. Preljocajeva koreografija ne definira, nego sugerira takvu mogućnost podupirući je finim pletom oprezne ljepote pokreta. Nije slučajno da je ovo djelo postalo jedno od najizvođenijih u svijetu.

Posve je suprotan pogled na "Svadbu" Stravinskoga iz 1923. koju je Preljocaj prvi put postavio 1989., a novu verziju 1993. I mnogi drugi koreografi posezali su za izazovnom glazbom/obredom koja se nastavlja na mnogo poznatije "Posvećenje proljeća". Grubost u folklornom idiomu glazbe na razini je fantazmagorije o obredu svadbe s muške a osobito ženske točke gledišta. Kovitlac plesa, pa i natezanja, u virtuoznoj koreografiji prepunoj skokova koji sežu do granica akrobatike, doživljava vrhunac simbolikom nabacivanja krpenih bijelih nevjesta. Bez poznavanja pjevanoga teksta gledatelj će teško dokučiti pravo značenje. No dojam je zadivljujuće stravičan.

Ansambl splitskog Hrvatskog narodnog kazališta je izvrstan. Odmak od klasike dragocjen je za mnoge nove mogućnosti usprkos tome što svi znamo da publika najviše voli "Orašara" ili "Labuđe jezero". No bez klasične podloge ne bi bilo moguće plesati ovakve koreografije, a to Augustin Preljocaj i te kako dobro zna.

Gostovanja naših ansambala u Zagrebu nastavljaju se bez informativnih programskih knjižica. Štednja na krivom mjestu! Publiku često treba i podučiti, a u ovom slučaju bome i struku. Na komadu papira tek tehnički podaci i imena izvođača ali bez podataka o snimkama. Tko svira Vivaldija i Stravinskog, nismo doznali! Mislim da je to i sa zakonske strane izvođačkih prava nedopustivo.