PIŠE A. DRAGAŠ

‘Sinoć, u Čakovcu, kao da sam slušao Johnnyja Casha. Sve bih ‘estradne‘ tamburaše poslao ovom bendu na preodgoj‘

Koncert u Čakovcu

 Bruno Mesarić/
Nažalost, već dugo nisam bio i na moju još veću žalost ne znam kad ću ponovo biti u prigodi uživati u koncertu kakav nam je održao Bela Fleck sa svojom bluegrass trupom

Ne sjećam se kad sam posljednji put na jednoj pozornici gledao i slušao uživo ovako moćnu skupinu majstora svirača na akustičnim žičanim instrumentima. Možda i nikad u životu, a to se od svih gradova, koje sam radi koncerata u proteklih četrdeset i kusur godina pohodio diljem Europe, dogodilo u Čakovcu koji je u subotu, 17. veljače - između koncerata u Glasgowu, Londonu, Zürichu, Parizu, Hamburgu, Budimpešti, Brnu i Beču - posjetio najbolji svjetski svirač bendža Bela Fleck s trupom podjednako sjajnih glazbenika prigodno nazvanih My Bluegrass Heart. Dobro, bio je Bela Fleck u tandemu s Chickom Coreaom za glasovirom 2007. godine u Zagrebu u sklopu tadašnjeg Vip Jazz festivala, no prava je enigma kako je tijekom relativno kratke europske turneje navratio baš u Čakovec. Čovjek ima mađarske korijene, ime je dobio po Beli Bartoku, ali koliko znamo njegovi ipak nisu iz Međimurja ma koliko Mađarska jest blizu.

Stoga je moje oduševljenje da će Bela Fleck tijekom svoje bluegrass turneje, prve takve u posljednjih četvrt stoljeća jer sklon je raznim žanrovima, posjetiti Čakovec bilo tim veće. Instinkt me nije prevario jer nakon preslušavanja albuma “My Bluegrass Heart” (2021), a na kojem je sudjelovala većina glazbenika iz njegovog istoimenog sastava, bilo mi je jasno da me čeka koncert u rangu gostovanja Johnnyja Casha u dvorani Orpheum u Grazu prije tridesetak godina. K vragu, čak su i neki ljudi koje sam sreo na tom Cashovom nastupu u Grazu došli u Čakovec iz Zagreba i Ljubljane, baš kao i neki meni poznati i nepoznati ljudi i iz drugih krajeva Hrvatske i Slovenije uz, naravno, lokalnu publiku kojom, kao i organizatorima, skidam kapu do poda na veličanstvenoj atmosferi kakva je vladala tijekom koncerta.

Za one koji ne znaju, bluegrass je jedan od žanrova američke country i folk glazbe, star stotinjak godina, a zasnovan na lokalnim tradicijama iz gorja Appalachi, utjecajima irske, engleske i škotske folk glazbe iz minulih stoljeća, ali i instrumentima koji korijene vuku iz Afrike. Sve se to moglo čuti kroz sviranje bendža Bele Flecka, neodoljive i mlade Sierre Hull na mandolini, izvanrednog Bryana Suttona na akustičnoj gitari, beskrajno simpatičnog i poluslijepog Michaela Clevelanda na violini, nenametljivog Justina Mosesa na dobru i fascinantnog Marka Shutza za kontrabasom.

image

Bela Fleck

/Bruno Mesarić

Bez ega

Obilje Belinih skladbi uz standarde starih majstora bluegrassa poput “Bound To Ride” Ralpha Stanleya i “Dark As The Night, Blue As The Day” Billa Monroea, prerade skladbi poput “Cold On The Shoudler” Gordona Lightfoota i “Rhapsody In Blue” Georgea Gershwina te “The Time Has Come” Bryana Suttona pružile su nevjerojatan uvid u širinu, dubinu, povijest, (ne)slućene mogućnosti, povijest i modernizaciju bluegrassa. No poanta je u nečemu drugom. Ma koliko vještina kojom Bela Fleck i njegova družina - uz krasne vokalne doprinose Sierre Hull, Bryana Suttona i Justina Mosesa - izazivala divljenje zbog brzometnosti svirke u kakvoj bi većina glazbenika na svijetu polomila prste, još više oduševljava koliko u svemu tome nema ega, virtuoznosti radi puke virtuoznosti i nametljivosti nego tečnosti, sočnosti i radosti muziciranja.

Bez tehničkog znanja nemoguće je izvoditi bluegrass, ali posrijedi nije ono što izvode električni gitaristi poput Malmsteina i Satrijanija kojima bih mrtav hladan čekićem polomio prste da nauče smiriti ego i ne daviti solažama. U slučaju Bele Flecka i njegove trupe - uz predragog Michaela Clevelanda koji se stalno “žalio” da bi on “više violine” u skladbama, a da “band za to nema suosjećanja” - radi se o gotovo zaboravljenom starinskom zanatu i manufakturiranju veličanstvene glazbe kakvu je prije sto godina gotovo pa bilo nemoguće slušati na pločama ili kao danas u streamingu nego samo uživo u nekoj daščari, baru ili na ulici do koje još nisu doprli ni asfalt ni struja.

image

Bela Fleck

/Bruno Mesarić

Radost i oduševljenje

Nažalost, već dugo nisam bio i na moju još veću žalost ne znam kad ću ponovo biti u prigodi uživati u koncertu kakav nam je na radost i oduševljenje publike u za ovakve koncerte odličnoj dvorani Centra za kulturu u Čakovcu - nalik malom ljubljanskom Cankarjevom domu - održao Bela Fleck sa svojom bluegrass trupom. I zbog tog je razloga ovaj nastup bio tim veća svečanost i apsolutno jedan od najvažnijih kulturnih događaja koji će se ove godine zbiti u Hrvatskoj jer Bela Fleck je jedan od najcjenjenijih američkih glazbenika i vlasnik desetak Grammy nagrada. A kad je publika spontanim “standing” ovacijama pozdravila Belu Flecka i njegove kolege bilo mi je jasno da takvo oduševljenje i takvo odavanje počasti glazbenicima zamalo da više i nije moguće doživjeti u Zagrebu. Bila je to veličanstvena večer kulture u “provinciji” koja je “uzvratila udarac” uobraženoj “metropoli”. Usput, sve bi hrvatske “estradne” tamburaše poslao na preodgoj u gorje Appalachi da minimalno šest godina tamo slušaju, gledaju i uče što je to folk (narodna, pučka) glazba i što se sve njome može činiti.

Hvala, Beli Flecku i njegovom sastavu na predivnoj noći, a i Čakovcu čiji će Centar za kulturu 15. svibnja ugostiti još jednog velikog glazbenika, jazz trubača Chrisa Bottija koji je u platinastim nakladama i Grammyjima ovjenčanoj karijeri solo albume objavljivao za Verve, Columbiju i Blue Note te surađivao sa Stingom, Paulom Simonom, Joni Mitchell, Arethom Franklin, Rodom Stewartom, Joe Cockerom, Michaelom Bubleom, Natalie Cole, Barbrom Streisand i drugima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 02:16