SEYMOUR STEIN Ako ne znate tko je taj, danas 75-godišnji gospodin, dovoljno je reći da je svijetu predstavio Ramonese, Talking Headse, Madonnu...

Ne znam kad klinci zaozbiljno shvate što bi željeli raditi da im bude profesija i posao od kojeg bi mogli živjeti, no u slučaju autora ovog teksta to je bilo s trinaest. Tada je isti maštao, zakačen za punk i new wave, ali i čvrsto odlučio da će podzueti sve što zna i može da u životu živi od posla glazbenog kritičara; ili diskografa; ili urednika i voditelja glazbenih emisija na radiju; ili organizatora koncerata. Kad pogleda unatrag, obavljao je ama baš svaki od tih poslova, a kad se prisjeća dana kad je pokretao svoju prvu neovisnu diskografsku kuću (Search & Enjoy), a pogotovo drugu (T.R.I.P.), više osmišljenu kao "label" prikačen na proizvodnju i distribuciju Croatia Recordsa, jedan od velikih uzora bio mi je i Seymour Stein, osnivač diskografske kuće Sire Records.

Ako i dalje, možda, ne znate tko je taj, danas 75-godišnji gospodin koji je nakon učešća na konferenciji MENT u Ljubljani skoknuo i do svojih i Warner Music International partnera, diskografske kuće Dancing Bear u Zagreb, dovoljno je reći da je iz New Yorka - "urbi et orbi" - predstavio Ramonese, Talking Headse, Dead Boyse, Madonnu i niz drugih hvalevrijednih američkih glazbenih izvođača, a iz Londona "uvezao" Depeche Mode, The Cure, Echo & The Bunnymen, The Cult, The Smiths i druge te ih i u Americi učinio zvijezdama. Njegov je ugled toliki da će mu u srpnju ove godine dodijeliti i Grammy Lifetime Achievement Award za dopinos glazbi i glazbenoj industriji u kojoj je i danas aktivan; iako je karijeru započeo još kao tinejdžer u Billboardu.

"Počeo sam vrlo rano raditi u diskografiji. Moja sestra, šest godina starija od mene koja je i danas, Bogu hvala, dobrog zdravlja, bila je jako zainteresirana za glazbu, a kako smo dijelili sobu, tako sam već sa šest-sedam godina uz nju slušao tadašnje radijske top liste. Subotom su emitirali najpopularnije pjesme s Billboardove liste hitova, a onda sam s trinaest i otišao u taj magazin da bih shvatio kako se rock & roll rodio mimo velikih diskografskih kompanija, zahvaljujući nizu malih, neovisnih diskografskih "lejblova". Tada su sve tri velike diskografske kompanije – Columbia, RCA i Decca – bile u New Yorku, a samo Capitol u Los Angelesu", živahno priča Seymour Stein o svojim počecima u diskografiji 50-ih; u praskozorje rock & rolla. Premda se teško kreće, doslovce uz pomoć štapa i asistenta Rodneya, sjećanja su mu itekako živopisna. U jednom trenu je autoru ovog teksta i Siniši Škarici, našem legendarnom diskografskom uredniku koji je također došao upoznati jednog od svojih uzora - kad smo spomenuli vrijeme prije Beatlesa, ABBA-e i vladavine engleskog jezika u pop glazbi, a na spomen Ive Robića - otpjevao refren "Morgen, Morgen" te se prisjetio još nekih internacionalnih hitova na talijanskom, španjolskom, francuskom i njemačkom jeziku iz 50-ih i 60-ih.

"Paul Ackerman iz Billboarda mi je dao posao kao tinejdžeru. Tamo sam počeo, nakon škole uz taj honorarni poslić, upoznavati ljude iz raznih diskografskih kuća koji su dolazili u Billboard jer je isti bio Biblija glazbenog biznisa. Tamo sam upoznao, kasnije će uspostaviti buduće kolege, braću Ertegun i Jerry Wexlera iz Atlantic Recordsa, tada također neovisne diskografske kuće iz New Yorka pa Leonarda Chessa iz čikaške blues diskografske kuće Chess i, najvažnije, Syda Nathana koji je u Cincinnatiju vodio King Records. Dopao sam mu se, uzeo me pod svoje i tijekom dva ljeta, za vrijeme školskih praznika, poveo u Cincinnati da radim u King Recordsu gdje sam upoznao Jamesa Browna, jedno vrijeme i išao s njim na turneje te druge njihove rhythm & blues i country & western, doo wop te jazz pulene poput Freddieja Kinga, Hanka Ballarda, Otisa Williamsa, Nine Simone. Mislio sam da sam u raju", opisuje Stein svoje prve diskografske korake. Nakon dvije godine u King Recordsu vraća se u New York s namjerom da osnuje vlastitu producentsku, možda i diskografsku kuću.

"Malo nakon povratka u New York, Jerry Lieber i Mike Stoller koji su bili pravi hitmejkeri, ujedno i autori niza hitova Elvisa Presleya, pokrenuli su Red Bird Records s Georgeom Goldnerom kojeg sam također ranije upoznao u Billboardu, gdje sam vodio podatke za top liste, e da bih radio s njima u Brill Buildingu, još i tada hramu glazbene industrije u kojem su svoje urede imali mnogi hitmejkeri toga vremena. Ubrzo sam shvatio da Red Bird upada u probleme pa sam 1966. godine s Richardom Gottehrerom osnovao Sire Records, prvo kao produkcijsku, a kasnije i diskografsku kuću. Kasnije sam otkupio njegov udio u Sireu, jer je njega više zanimao produkcijski dio posla, ali do danas ostali smo jako dobri prijatelji".

To je već bila polovina 70-ih, na pomolu su bile velike promjene u rock glazbi, prvenstveno zahvaljujući punku kojeg je Stein na svoj način isfurao kao diskograf koji se nije libio potpisati ugovore s izvođačima kojeg niz drugih diskografskih kuća toga doba ne bi ni štapom takla. Stein je razmišljao drugačije i premda je već bio dvadesetak godina u diskografiji, očito mu uši nisu bile zakrečene. Ostao je otvoren novome.

"Negdje u to doba otkrio sam Ramonese, Talking Headse i Dead Boyse čije sam albume počeo objavljivati za Sire Records, a Gottehrer je otkrio Blondie i producirao im prva dva albuma. Pretpostavljam da ostatak povijesti Sire Recordsa znate jer vidim da ste donijeli i neke od albuma koje sam tijekom vremena objavio", kaže Stein, gledajući ovitke prvih LP ploča Ramonesa i Talking Headsa te naslovnicu "Meat Is Murder" The Smithsa. Tijekom godina lista izvođača koji su snimali za Sire Records prilično je narasla pa arhiva te kuće obuhvaća snimke u rasponu od Aphex Twina preko Dinosaur Jr. i k.d. lang do Wilca. Danas je lista aktivnih izvođača na Sireu manja jer ni Stein nije više u kondiciji kao nekoć, ali dobrih tridesetak godina logo te kuće bio je znak da ćete na njoj naći dobru glazbu.

"Ne držim do stilske kategorizacije glazbe. Postoji dobra i loša glazba, a iako je mnogo ljudi ispočetka mrzilo Ramonese, njihovu buku i brzinu, meni je to bila sjajna glazba i nitko nije bio poput njih, baš kao i slučaju Talking Headsa i Dead Boysa ili Richarda Hella koji je bio prava ikona njujorškog punka. No ja sam dobru glazbu tražio na raznim stranama pa su na ranim izdanjima Sire Recorda bile snimke Climax Blues Banda i Barclay James Harvesta, a prvih milijun primjeraka ostvarili smo s pjesmom "Hocus Pocus" također engleskog benda Focus. To mi je omogućilo da potpišem ugovore s nizom drugih izvođača. Tada sam ih tražio po Europi i Velikoj Britaniji, a od sredine 70-ih do sredine 80-ih bio sam u Engleskoj koliko i u Americi. U Londonu imao i ured i stan, s američke strane Ramonese, Talking Headse, Pretenderse, potom i Madonnu, a s engleske Depeche Mode, The Cure, Echo & The Bunnymen, The Cult, The Smiths jer sam surađivao s osnivačima britanskih diskografskih kuća Mute i Rough Trade.

Zbog takvog ukusa Stein je imao sukoba i s ljudima skoji ma je surađivao, a sigurno nije bilo lako progurati neke bendove kroz koridore Warner Brothersa, velikom kompanijom s kojom je svojedobno potpisao ugovor o proivozdnji i distribuciji da bi joj vremenom prodao i svoj udio u Sire Recordsu.

"Miles Copeland, koji je sredinom 70-ih bio menadžer Climax Blues Banda, rekao mi je da će svoje bendove povući sa Sire Recordsa, ako ne raskinem ugovor s Ramonesima. Na koncu smo svi ostali zajedno, a on kasnije postao menadžer grupe The Police, skužio punk i novi val te osnovao neovisnu diskografsku kuću i distribuciju IRS (koja je kasnije lansirala i R.E.M. - op.a.). Pametan momak, valjda i na oca koji je bio jedan od osnivača CIA-e. Možda je i zbog toga imao dobre inorfmacije o bendovima, ha-ha-ha! Tijekom vremena izdanja Sire Recordsa su distribuirale razne komapnije, a onda je Warner otkupio pola Sire Recordsa. Na koncu, sredinom 80-ih, i drugu polovinu za čime i danas pomalo žalim, no iako sam bio relativno mlad, bio sam skoro trideset godina u poslu i neki izvođači koje sam jako volio već su nestali sa scene ili izblijedjeli pa sam zaključio da Warner može održati Sire na životu bolje nego ja. U međuvremenu sam ostao direktor Sirea i ušao u upravni odbor Warnera, uveli su me u Rock & Roll Hall Of Fame i Songwriters Hall Of Fame, a u srpnju ću primiti i Grammy Lifetime Achievement Award za doprinos američkoj glazbenoj industriji. Zadovoljan sam i još sam tu", smije se Stein uz čašu bijelog vina nakon ribljeg ručka.

Možda najveću prekretnicu u njegovoj karijeri, uz otkriće Ramonesa, premda se oni nikada nisu u komercijalnom smislu mogli mjeriti s njom, bilo je kad je potpisao ugovor s Madonnom, ranih 80-ih godina. Priča je poznata, ali čitati je na netu nije isto kao čuti je od jednog od njenih glavnih protagonista.

"Poznavao sam DJ-a i producenta Marka Kaminsa koji je htio producirati neke moje bendove, ali sam mu rekao da mora pronaći svoje izvođače pa ćemo vidjeti. Dao sam mu 18.000 dolara i rekao mu da mi za te novce ne donese šest demo snimaka od šest izvođača, nego samo jedan demo od samo jednog izvođača. Ispalo je da je to Madonna o kojoj tada nitko nije znao gotovo ništa. Jako mi se dopalo što sam čuo i rekao Kaminsu da mi je dovede u bolnicu gdje sam trebao provesti četiri tjedna zbog neke infekcije. Imao sam još dva tjedna za ležati, prikačen na infuziju, pa nisam mogao napustiti bolnicu. Srećom, Madonna je pristala doći, jedne večeri oko osam, a ja sam se obrijao, otuširao, odjenuo novu pidžamu. Jako mi se dopalo kako priča, kako izgleda, kako razmišlja i odmah smo u bolnici potpisali ugovor. Nadao sam se da bi Madonna mogla postati zvijezdom, ali to nikada ne znaš, premda sam uvijek potpisivao ugovore s izvođačima u koje sam vjerovao i čija mi se glazba dopadala, inače ne bih s njima surađivao. Kad sam prvi put vidio Talking Headse uživo, samo što se nisam onesvijestio koliko su mi se dopali. Obožavao sam Ramonese, odmah se zaljubio u Depeche Mode i The Smithse; jako sam strastven kad je posrijedi glazba, no to ne znači da sam uvijek u pravu. Mislim da sam imao više uspjeha od jednog zgoditka na spram devet promašaja, a za što vi kažete da je prosjek dobrog diskografskog urednika, ali život je da riskiraš", jednostavan je Stein u obrazlaganju svoje diskografske filozofije.

Nije više aktivan kao nekoć, ali glazbeni nerv mu ne da mira pa i danas sluša glazbu s raznih strana svijeta premda je u Ljubljani priznao da je hip hop skužio prekasno da bi se Sire u njega snažnije ubacio kao za taj glazbeni stil bitna diskografska kuća.

"Danas zanimljive izvođače tražim po Kini i Indiji gdje se događa mnogo zanimljivih stvari, ali bit će da sam već malo i prestar da skužim nove klince kao nekoć. Glazba se jako promijenila, ali još pokušavam pratiti stvari, no ne pada mi na pamet ulaziti u 'bidding wars' za izvođače, to nikada nisam ni činio", shvaća i Stein da je njegovo vrijeme kao velikana američke glazbene industrije ipak na zalasku. Prema kraju je išao i naš razgovor pa sam se požurio pitati ga kako gleda na streaming i hoće li stvari doći na svoje; za diskografe koji se još oporavljaju od dugogodišnjeg pada prodaje CD albuma, a još više za izvođače od koji se i neki veliki, poput Radioheada i Iron Maidena, žale da od streaminga dobijaju kikiriki. Stein teze oko streaminga promatra u nešto dužoj povijesnoj perspektivi.

Nekoć su Nat King Cole i Frank Sinatra, kad sam ja počinjao raditi u diskografiji, imali 5% royaltiesa (izvođački honorar od svakog prodanog singla ili albuma – op.a.), a Bing Crosby samo 3% kad je počeo karijeru. Realno, izvođači su se uvijek žalili da dobijaju premalo novaca od glazbe, nekoć od nosača zvuka poput LP ploča i CD albuma, premda je vremenom royalties dosegnuo 20% od cijene svakog svakog albuma ili singla. Tako je i danas od streaminga, ali taj način distribucije i slušanja glazbe, unatoč svemu, predstavlja budućnost i veliku revoluciju u glazbenoj industriji. Streaming mijenja sve, i to mnogo više nego bilo koja promjena fizičkog nosača zvuka, od tvrdih shellac preko vinilnih singlica i LP ploča do kaseta i CD-a. Za korisnike je streaming raj i ja ga također obožavam, ali treba dodatno poraditi na tome da autori, izvođači i diskografi dobiju pošteni dio zarade od streaminga. Danas su koncerti opet jako bitni, ako želite živjeti od glazbe, kao i doba velikih jazz orkestara", zaključuje razgovor o prošlosti i budućnosti diskografije čovjek koji je 'izmislio" i Ramonese i Madonnu, dvije izuzetno važne i utjecajne pojave s dva suprotna pola popularne glazbe.