Znamo li koji je u inozemstvu “najprodavaniji” hrvatski glazbeni proizvod svih vremena? Danas možda mnogi neće vjerovati, no činjenica je da pripada tzv. ozbiljnoj glazbi, i to operi kojoj već desetljećima prognoziraju skoru i sigurnu smrt! A riječ je o “Eri s onoga svijeta”, remek-djelu Jakova Gotovca koji svoj 80. rođendan obilježava 2. studenoga ove godine.
I nije to jedina obljetnica povezana s našim slavnim skladateljem: 11. listopada navršilo se 120 godina od Gotovčeva rođenja, a u tekućoj godini još nekoliko njegovih djela bilježi okrugle rođendane, i to redom: narodni obred “Koleda” 90 godina, vokalni ciklus “Intima” 70 godina, a glazbeni igrokaz “Đerdan”, od milja prozvan “mali Ero”, slavi šest desetljeća.
Šuška se u opernim kuloarima da bi “Ero” ponovno mogao put svijeta, dakako, u ruhu zagrebačkog HNK s čije je pozornice i krenuo po našim i svjetskim scenama zabilježivši gotovo nevjerojatne brojke i uspjehe.
Prva inozemna izvedba “Ere” zbila se samo godinu dana po zagrebačkoj praizvedbi, 1936. u Brnu, a zatim je nezaustavljivo krenula dalje te je, prevedena na čak devet jezika, prokrstarila svijetom ne samo na gostovanjima ansambala bivše države, nego i u pravim premijernim postavama.
‘Seljačka’ glazba
Samo u Njemačkoj igrana je u više od dvadeset opernih kuća, a s oduševljenjem su je slušali od Helsinkija do Kaira, od Berlina i Beča do Moskve i Sankt Peterburga…
Komična opera o dovitljivom seoskom momku koji sve prevari ne bi li se domogao djevojke, skladana je u najtješnjoj suradnji sa sjajnim libretom književnika Milana Begovića, a skice izvornoga rukopisa nalaze se u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci dok je izvornik partiture pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
Partitura je zaštićena u uglednoj izdavačkoj kući Universal Edition u Beču, a u svijetu se “Ero” prikazivao pod raznim prevedenim naslovima kao “Ženih s onoho sveta” (češki), “Ero the Joker” (engleski), “Ero der Schelm” (njemački) i s čak dva talijanska naslova “Ero, il burlone caduzo dal cielo” te “Ero, lo sposo caduzo dal cielo”.
S ovakvim atribucijama ne može se pohvaliti baš ni jedno drugo djelo hrvatskoga skladateljstva, dok mu u izvodilaštvu mogu konkurirati još samo svjetski putnici koji su po nekoliko puta obišli globus: Zagrebački solisti i Zagrebački kvartet.
Pa ipak, sudeći po nekim prosudbama nakon praizvedbe ništa nije slutilo na “Erin” svjetski pohod. Gledalište je bilo poluprazno, a kritičar Zlatko Grgošević u tadašnjem Obzoru, unatoč pozitivnomm prikazu, ipak se zapitao: “Dva savjesna i nadarena autora stvoriše domaću operu. Preostaje pitanje: za koga?”
Vrijeme ga je, znamo, na sreću demantiralo, pa je sunčanom glazbom osvijetljeni “Ero” bio i ostao najpopularnijim hrvatskim glazbenim djelom svih vremena, izuzmemo li domoljubni naboj jedinog mu konkurenta, Zajčeva “Nikole Šubića Zrinjskog”. No, “Ero” je, uz radost, svome autoru donio i neke gorke trenutke, možda ponajprije one zbog kojih je preostali majstorov opus nekako ostao u zapećku, a svakako i tihi bojkot mnogih kolega koji su Gotovca smatrali “seljačkim” skladateljem.
On sam držao je da je “Ero” imao samo više sreće od drugih djela, a na upit o seljačkoj ili nekoj drugoj glazbi duhovito je odgovorio autorici ovih redaka: “Osjećam i snagu Krležinu, iako su njegovi tipovi meni kao Mediterancu potpuno strani. Što ćete, kad ja nikada u životu nisam sreo niti jednog Glembaya”!
Ni politika, ova ili ona, nije Gotovca baš previše mazila. Godine 1943. osam je mjeseci bio ravnatelj opere HNK u Zagrebu, što mu dolazeća vlast nije oprostila te je 1945. uhićen s optužbom da je skladao ustašku himnu te je u zatvoru proboravio 44 dana.
Politički udarci
Prema svjedočenju sina, također uglednog skladatelja Pere Gotovca, nije se radilo ni o kakvoj ustaškoj himni nego o redakciji i harmonizaciji “Lijepe naše” koja se kasnije godinama emitirala po završetku radijskog i tv programa.
Ovaj se slučaj Gotovca jako dojmio te je po izlasku iz zatvora skladao ciklus pjesama “Intima” na stihove Vladimira Nazora sa znakovitim naslovima dviju pjesama “Sve utaman” i “Lanac”.
Samo godinu dana kasnije (1946.) stigao je i drugi politički udarac kada je na praizvedbi u HNK isfućkana njegova opera “Kamenik” s nemuštim povicima naručenih bukača s galerije “dolje Artur” umjesto “dolje autor”, kako su to nalogodavci željeli. I konačno, treći udarac doživjela je opera-oratorij “Petar Svačić” skladana 1969. godine, koju su u HNK najprije uvrstili pa skinuli s repertoara 1971. godine, jer vrijeme nije bilo pogodno za priču o hrvatskim kraljevima! Oba djela doživjela su rehabilitaciju dugo nakon majstorove smrti 1982. godine.
Himna slobodi
“Petar Svačić” praizveden je koncertno 1992. i ponovljen 2002. na Visovačkoj brini u povodu otkrivanja spomenika Petru Svačiću, dok je “Kamenik”, također u koncertnom obliku, izveden u Zagrebu 2002. godine.
Nije bilo lako ni s ulaskom u tadašnju JAZU pa je Gotovac nakon dugih i žilavih otpora tek u dobi od 82 godine postao “besmrtnikom”.
Otišao je u 87. godini, tih, samozatajan i pomalo ogorčen onim što je proživio, ali svjestan vrijednosti koje je stvorio a koje traju i danas. Jer čak i oni koji za Gotovca ne znaju, ili znaju vrlo malo, s užitkom i ponosom svake godine putem malih ekrana slušaju veličanstvenu Himnu slobodi na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara.