Kad se već poklopilo da su u dvije večeri u dva zagrebačka kluba nastupila dva američka benda koji u svojem nazivu imaju riječ black, a k tome njihova glazba izvire iz sličnih izvora, najlogičnije je usporediti ta dva nastupa – Black Lipsa u Vintageu i Black Rebel Motrocycle Cluba u Tvornici – i post festum zapitati se ili konstatirati čija to majka crnu rock vunu prede.
Black Lips
Koncert Black lips u Vintage Industrial baru
Black Lips iz Atlante, unatoč mutnom zvuku i teškoj zapari, razvalili su Vintage i razgalili publiku kaotičnom rock'n'roll galamom iz koje, i to je ono najnevjerojatnije, špricaju ekstatične melodije usporedive s onima The Beatlesa iz hamburških dana ili prvih nastupa u liverpulskom Cavernu, uzlijetanja The Sonicsa u Seattleu ranih 60-ih, The Kinksa i The Rolling Stonesa u "swinging" Londonu ili primordijalnog praska psihodelije The 13th Floor Elevatorsa u Austinu.
Čak ni ja nisam tako star da bih znao kako je bilo gledati i slušati uživo spomenute bendove u to doba, no neke snimke postoje, a i iz onoga što uživo pružaju Black Lips moguće je povuće takve paralele ili one, toga se ipak dobro sjećam, s nastupima Dead Moona, Nine Pound Hammera, Blood On The Saddle, Thee Headcoatsa, The Crampsa, New Bomb Turksa, Los Ass Dragersa... A dozvolite i da ponešto znam o povijesti garažnog rocka i rockabillyja, punka i psihodelije, countryja i glama pa da mogu zaključiti kako su Black Lips iskreni entuzijasti čijoj je zabavnosti nemoguće odoljeti.
Koncert Black Lips u Vintage Industrial baru
Jest da izgledaju poput naplavine najgore odjevenih ljudi u povijesti rock'n'rolla, no unatoč imidžu najgorih izdanaka sarajevskih new primitivesa, njihova buka je savršena u svim pogrešno odsviranim tonovima. Black Lips, naime, jedan su od onih bendova koji rock'n'roll shvaćaju poput vožnje nizbrdo u kamionu s namjerno skinutim kočnicama jer ih ludo zanima što će se dogoditi nakon drugog ili trećeg zavoja i kakav će prasak iz takvog sudara proizaći. Pa tko živ, tko mrtav. Uz to, čak i melodije koje vuku na rane singlove The Beatlesa poput "I Want To Hold Your Hand" ovdje zvuče pa i donose poziv u stilu ajmo se urokati k'o zmije, oblokati k'o prasci i izrigati k'o psi.
Rock'n'roll, dakle, Black Lips i nakon dvadesetak godina postojanja, što je samo po sebi čudo života i misterij ljudskog organizma, praše kao da ne postoji sutra ili barem kao da ih nije briga tko će u bendu na nogama dočekati koncert naredne večeri u nekom drugom gradu.
Koncert Black Lips u Vintage Industrial baru
Uspoređujući ovaj nastup s onim prije desetak godina u Galeriji SC, rekao bih da Black Lips 20-30% bolje sviraju i da su 20-30% manje sluđeni od narkotika nego tada, no i da su dalje jedan od najsumanutijih bendova na kugli zemaljskoj koji rocku vraćaju nasušno potreban element zabavnosti i nepromišljenosti, ekstatičnosti i živahnosti, energičnosti i eksplozivnosti, ludila i blesavosti. Bez imalo kalkulacija, odnosno onako kako bi danas zvučali Stonesi da se na jugu Amerike ne pale na blues nego da na punk Ramonesa i X ili nešto kasnije The Goriesa i Obliviansa.
Da vas ne zamaram imenima i usporedbama, Black Lips su se i u Vintageu ukazali poput genijalnih idiota rock'n'rolla; u kojeg iskreno i bez zadrške vjeruju držeći se postulata da su za prodiranje u njegovu srž daleko presudniji strast i mahnitost nego sviračko znanje i pjevačka dotjeranost.
Koncert Black Lips u Vintage Industrial baru
U doba u kojem su rock ubili tehnologijom opsjednuti šmokljani bez srca i duše, doista je osvježavajuće uživati u rock'n'roll strastima Black Lipsa čijim čarima nisu odoljeli ni tako različiti tipovi poput pokojnog garage-rock arheologa i konosera Grega Shawa iz Bompa Recordsa (po habitusu blizak Zdenku Franjiću i njegovom Slušaj najgalsnije) koji im je prvi pružio šansu za snimanje i skupi producenti poput Marka Ronsona pa i Seana Lennona koji im je producirao posljednji album "Satan's Graffiti Or God's Art?". Black Lips zapravo uopće nisu glupi kako se inače misli nego kul, hip i šik, a to premnogi, tek naizgled pametni rock bendovi danas nisu pa ni ne znaju biti.
Black Rebel Motorcycle Club
Koncert Black Rebel Motorcycle Club u Tvornici kulture
Black Rebel Motorcycle Club iz San Francisca i tiražno i statusom i veličinom koncerata nadmašuju Black Lips. Uostalom, bili su već jednom i na INmusicu, a sada pristojno napunili i Tvornicu kulture. Honorar BRMC-a zacijelo je bitno viši nego onaj Black Lipsa pa se to logično i realno reflektiralo i u cijeni ulaznica za ta dva koncerta i u broju okupljene publike. Uz to, premda i BRMC svoju glazbu uvelike zasnivaju na psihodeliji i garažnom rocku 60-ih, punku 70-ih i underground rocku 80-ih i 90-ih, u odnosu na Black Lips to je bend bitno drugačije naravi. Premda je i njih pratio glas teških džankija, ako i jest bilo tako, sada je to prošlost ili se barem tako čini jer u odnosu na Black Lips koji izgledaju poput srednješkolske amaterske družine, BRMC visoko drže gard profesionalnog rock benda.
Da pojednostavnim usporedbu, BRMC u odnosu na Black Lipse danas izgledaju i zvuče kao The Doors iz ranih 70-ih u odnosu na MC5 iz kasnih 60-ih ili, još primjerenije, The Jesus And Mary Chain s konca 80-ih u odnosu na The Cramps s koncerta održanog 1978. godine u ludnici u Napi (California State Mental Hospital). Stoga, dok su Black Lips stvorili svoju malu rock'n'roll ludnicu u Vintageu, dotle su BRMC u Tvornici priredili solidan, profesionalni rock šou.
Ništa loše u tome, ali osobno sam se bolje zabavio u Vintageu uz Black Lips premda će mi BRMC zauvijek ostati jedan od najdražih sastava zbog onog koncerta u Močvari kojeg sam uspio "složiti" u samo tri sata. I u Tvornici je Robert Levon Been taj nastup u Močvari naveo kao jedan od onih na kojem se unatoč nestanku struje na pozornici dogodilo nešto nevjerojatno. Ako smijem dometnuti, bio je to magični trenutak u kojem se rock'n'roll stvorio poput božjeg čuda za kojeg nema nikakvog realnog objašnjenja ili dokaza, ali ga čovjek unatoč tome snažno osjeća i podsvjesno razumije. S tim koncertom u Močvari ne bi ni bilo fer uspoređivati ovaj nastup BRMC-a u Tvornici.
Koncert Black Rebel Motorcycle Club u Tvornici kulture
Ipak, prva polovina nastupa protekla je preravno i predistancirano, kao da me od benda dijeli neka nevidljiva, ali ipak zamjetna zavjesa. Taj dio bio je tek odjek britanskog 80's "darkeraja" i ništa više od toga,. Unutar tih prvih devet pjesama stvar su spasile tek garažno-rokerska "Six Barrel Shotgun", bluzirana "Beat The Devil's Tattoo" i proto-pankerska "Teenage Disease" pa me uhvatio strah da ovaj nastup BRMC-a neće biti ni na nivou onoga nakon prvog albuma u Atomic Cafeu u Minhenu ili onog prije devet godina u dvorištu bečkog kluba Arena. Ta prva polovina u Tvornici i jest bila bitno slabija od tih nastupa jer su BRMC izgledali izvučali poput JAMC iz 90-ih, a to baš i nije neko ludilo pa ni atrakcija nego tek solidna rutina. Korektnmo, ali i donekle dosadno, a dobro znam da BRMC mogu puno više.
Koncert Black Rebel Motorcycle Club u Tvornici kulture
To nešto više, srećom, dogodilo se u drugoj polovini koncerta, započete sa senzualnim i elegantnim psihodeliziranim desert-rock skladbama "Haunt" i "Question Of Faith" te slično impostiranima, samo nešto žešćim "Spook" i "Carried From The Start" nakon kojih smo dočekali akustične "The Line" (Rober Levon Been solo) i bluesom opsjednutu "Devil's Waitin'" (Peter Hayes solo), zatim i zajednički akustično-električni blues "Shuffle Your Feet" da bi do kraja BRMC s ozdravljenom bubnjarkom Leahom Shapiro bili moćni i uvjerljivi u "Ain't No Easy Way", "Berlin", "Conscience Killer" i "Spread Your Love". Mislim da su odmah nakon potonje trebali na bis uletjeti s legendarnom "Whatever Happened To My Rock'N'Roll (Punk Song)" pa se od zadovoljne publike oprostili s akustičnom "Echo", no to je manji problem od viška pjesama u preravnoj prvoj polovini koncerta koji bi ukupno efektniji da je bio kraći za tih 20-25 minuta.
Koncert Black Rebel Motorcycle Club u Tvornici kulture
Ipak, volio bih da se vrate, ali i da na nekom narednom koncertu monotononiji i monkromtskiji engleski "darkeraj" s preslabim melodijama ostave po strani, a snažnije inzisitraju na blues-rocku, psihodeliji, americani i garage-punku, uvelike poteklih s njihove, Zapadne obale Amerike.