'KUĆA BEZ KROVA'

RECENZIJA NOVOG ALBUMA MILE KEKINA Poanta nije u odlasku u tuđinu, nego u tome da domovinu učinimo boljom za život

 Roberto Pavić
 Metaforično kantautorsko rock djelo o ljubavi i braku, djeci i djetinjstvu, odrastanju i starenju, cesti i putovanju, domovini i tuđini, iskanju sreće i trpljenju životnih nedaća u urušenoj zemlji koja sve više nalikuje kući bez krova

U godini u kojoj Hladno pivo velikim koncertima obilježava tri desetljeća postojanja, Mile Kekin odlučio je objaviti drugi solistički album “Kuća bez krova”.

Onaj prvi, “U dva oka” pod imenom Mile i putnici, objavio je 2001. godine, a s tog stilski zbrčkanog pop albuma sa šansonijerskim, kantrijaškim, acid-jazz i funky ukrasima u sjećanju su ostali tek dueti s Ivankom Mazurkijević, “Maslina” i “Dolje je bolje”, dok se ostatak i danas doima rastresito i inferiorno u odnosu na domete Hladnog piva od kojih su najznačajniji prošle jeseni sakupljeni na kompilaciji “30 godina”.

Album ceste

“Kuća bez krova” ostavlja bitno bolji dojam, a iako bi se neke od pjesama zgodno (s)našle i u repertoaru Kekinovog matičnog benda, nakana da ga objavi kao solo album posve je ispravna jer donosi koherentan set sentimentalnih i nostalgičnih pjesama o djetinjstvu i adolescenciji, sagledanih iz inteligentno promišljene današnjice. Da, svi se rado sjećamo mladosti, uvijek misleći da je prije bilo bolje, no nije baš sve tako jednostavno.

Izrečeno njegovim stihovima, iz pjesme “Takav par”, žalosno je kad “neki ljudi, čim odrastu/snovi im postanu teret/pa gurnu ruke pod jastuk/i barikade pod krevet”. Kao da su zaboravili, kako to Mile dočarava u hit-singlu “Reno 4”, kakva je to sreća bila “kad si ušla u moj Reno 4/mjesec pun k’o brod iznad autoputa/klizimo kroz noć kao nož kroz putar”. Poruka koju nam Mile šalje - barem je ovaj kroničar tako tumači bez razgovora s autorom da ne bi utjecao na njegovo mišljenje - svodi se na to da je u svakom životnom dobu moguće naći nešto dobrog, a ne tek pomiriti se s rezignacijom, tjeskobom i depresijom. Naravno, to zahtijeva trud jer davno su prošli dani u kojima je vrijedila “sve je lako kad si mlad” Prljavaca.

No, sreća i nije cilj nego put, a “Kuća bez krova” je i album ceste jer se motiv putovanja javlja u gotovo svakoj pjesmi. Pa tako i u socio-političkoj “Atlas” u kojoj konstatira da “opet se pune peroni”, a on “prestar” da bude “novi”. Možda sreća i jest negdje drugdje, no Mile je već bio gastarbajter koji je “jedva potucao ispod tuđeg poklopca” pa zna da nije uvijek tako. To, pak, ne alimentira zlotvore zbog kojih “ovdje zvonik teškim batom udara na svakog tko imalo odudara”.

Eto, tako se kod Kekina motiv putovanja učas pretvara u pitanje iz naslovne pjesme albuma o tome zašto “ova kuća nema krova da u nju stane više snova”. I dok se sjeća “snova o domovini i tuđini” svoga oca, razmišlja o tome - sada kad je i on tata - “gdje će koja zvijezda pasti”, a njegova “djeca rasti”. Efektne su to usporedbe o Kekinovom i odrastanju njegove djece, a kako dobro znam gdje je i kuća o kojoj pjeva, doslovce vidim i njegov pogled na Gajnice iz kojih smo davno otišli.

Između čekića i nakovnja

Možda ne dovoljno daleko jer ostadosmo u Zagrebu. No poanta nije samo u odlasku u tuđinu, nego i u tome da domovinu učinimo boljom za život. Čak i ako su dobri ljudi poput Mileta i Bajage u odjavnom duetu “Atlantida” svjesni da su svak u svojoj zemlji postali - manjina. Tu njihovu misao, jer se i osobno tako osjećam, dijelim i podržavam jer, kako veli Mile, oko nas “ološ nosi značke i sve je naopačke, a svetinje su laži”.

Stoga nam ostaje da “bez zastave i bez himne” budemo “jedan drugom odraz, jedan drugom krilo”. Barem nalik na “rendžere uspravnog hoda i pravednog gnjeva”, barem “mi iz plemena Azri”, a koji smo “ovdje po kazni”, ali koji nećemo šutjeti čak ni kad nadire “ofanziva crvenih mundira”. Samo što su ovi mundiri protiv kojih se sada moramo boriti ulickani crnokošuljaši s jedne, smrdljivi bradonje s druge strane, a mi između čekića i nakovnja.

Adolescentske ljubavi i brak u srednjim godinama, bezbrižno krstarenje cestom i ne uvijek ugodno putovanje kroz život, odrastanje i roditeljstvo, domovina i tuđina, osobna sreća i društvena neuroza, dobri i loši momci...

Takve teme, posve logično i za njegovu dob, Mile je s vrsnim glazbenicima - u mekoj i širokoj, toploj i organskoj produkciji aranžmanski potkovanog Denykena - ozvučio srednjestrujaškim rock’n’rollom posutog zrncima folk, country, gospel, soul i blues prašine. Uz to, Mile je u zgodnom dosluhu s glazbeno-tematskim putešestvijama Brucea Springsteena, Toma Pettyja i Johna Mellencampa te Briana Fallona, Franka Turnera i Chucka Ragana. Prikladno je to ruho za stihove o njegovim, ali i mogućim sličnim sjećanjima na mladost i životnim nadanjima i njega i drugih ovdašnjih, slobodoumnih i dobrodušnih sredovječnika.

Dom iz snova

A taj pogled na cestu kroz šofer-šajbu i samog sebe u retrovizoru, čak i kad povremeno zazvuči turobno, ne bi ni Mileta, a ni nas koji se pronalazimo u njegovim pjesmama, trebao obeshrabriti. Upravo suprotno, trebali bismo shvatiti da su volan i mjenjač, odnosno sadašnjost i budućnost u rukama radišnih i poštenih, a ne u kandžama bitangi i lažnih domoljuba.

No, za ovladavanje našim sudbinama potrebno je stisnuti gas i ne kočiti same sebe jer samo ćemo na taj način stvoriti dom iz snova. Iz kojeg ćemo onda putovati iz gušta, umjesto da i dalje živimo u “kući bez krova” koju ostavljamo iz nužde.

Stoga nije čudno da mi je nakon novih Miletovih pjesama na pamet pao prekrasan glas Vice Vukova dok pjeva divne stihove “to je tvoja zemlja, tu sagradi dom” i to trenutak prije nego Woody Guthrie s gitarom na kojoj je pisalo “this machine kills fascists” i stihovima “this land is your land, this land is my land”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
14. prosinac 2024 03:32