Kad bi bar jedan novi Madonnin album mogao doći bez svog tog medijskog šušura i pompe koji njenim projektima obično prethode. Ne tvrdim naravno da je onaj slavni pad na Brit Awards-ima prošlog mjeseca ne daj bože insceniran (ali joj je mini kavga s Armanijem oko kobnog plašta koja je uslijedila baš dobro sjela) ili da ju nije pogodila krađa gotovo pa završenih demo snimaka za “Rebel Heart” krajem godine (koje je pak proglasila “silovanjem umjetnosti” i terorizmom), no sve se to kod nje uvijek nekako fino poklopi. A ovaj put joj zaista nije trebala nikakva dodana PR vrijednost, jer ima daleko najbolji album u posljednjih 17 godina.
Sve ono u čemu je pogriješila na prošlom albumu, agresivnoj ali ne pretjerano uvjerljivoj EDM bombi “MDNA”, ovdje je ispravila, no ta je njena sposobnost učenja na tuđim, a pogotovo vlastitim greškama poznata odavno. Na “MDNA” je naime Kraljica popa (tada je još mogla o sebi misliti u rojalističkim okvirima) puno previše zagazila na teren onih koji su zapravo došli na njen, a tu se prije svega misli na Lady Gagu (ali i brojne ostale aspirantice), i u pokušaju da im zapapri zaboravila je biti Madonna i poprilično se spotaknula.
Gaga je, kao što znamo, na vrh stigla sofisticiranim i specifičnim, ali ipak metodama koje je prije tri desetljeća u pop svijet uvela Madonna. Kombinacija agresivnog, shock treatment PR-a i auto-mitologizacije stari je Madonnin modus operandi, a Gaga ga je samo preuzela, apdejtala i usavršila. Uglavnom, Madonna je Gagu & co. napala glasnim i repetitivnim ali krajnje nenadahnutim EDM-om (Electronic Dance Music za eventualno neupućene) i ideja da se protiv napasnika ideš boriti njihovim oružjem vrlo se brzo pokazala promašenom.
Ne predaje se bez borbe
Svi koji poznaju Madonninu bogatu povijest znaju da nema šanse da se ta ikad preda, pogotovo ne bez borbe. Sad je malo stala na loptu, pomno sve domislila i poput profesora Baltazara, došla do solomonskog riješenja. Može dakle EDM, može komitet DJ-producenata (ovdje kolo vode Diplo i Avicii, a pojavljuje se i Kanye glavom i bradom) i agresivne budnice tipa “Bitch I’m Madonna”, ali može i malo stare, intenzivne mid-tempo Madonne. Tako smo dobili pomalo bipolaran album, ali ne zbog toga i histeričan jer Madonna 21. stoljeća gotovo se savršeno stopila s klasičnom Madge.
Treba doduše priznati da je taj mirniji, arhaičniji dio albuma puno bolji, jer pjesmu poput npr. “Joan Of Arc” Madonna nije imala godinama, iako će rijetko tko popušiti tu njenu spiku o maloj, izgubljenoj klinki koju proganjaju zli paparazzi, mediji i tko sve ne. Odlične su i hitoidne “Devil's Pray” i “Ghosttown”, kao i nešto mračnija “Heartbreak City”. No, i ova druga, Madonna za 2015. sekcija albuma itekako ima što reći - tu se ističu vrckavi „Illuminati“ i pomalo minimalistička “Body Shop”. Iako inicijalni komercijalni rezultati pokazuju da bi bitka mogla biti izgubljena (“Rebel Heart” je debitirao na broju 2 s obje strane Atlantika što joj se u Americi nije dogodilo od 1998., a u Britaniji od 1994.), dugoročno je “Rebel Heart” ipak velika pobjeda i ostaje Madonnin daleko najbolji album u 21. stoljeću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....