Velika Aretha Louise Franklin rođena je 25. ožujka 1942. u Memphisu, Tennessee. Bila je dijete glazbe i postala kraljicom soula 60-ih. Rođena na jugu, odrasla je na sjeveru, u Michiganu, u Detroitu, gradu koji je davno bankrotirao. Majka joj je bila pjevačica gospela, a otac svećenik koji je doveo obitelj u Detroit da bi predvodio Baptističku crkvu New Bethela. I on je bio pjevač, svećenik čiji se glas čuo na nacionalnoj razini. Njegove glasovite propovijedi snimala je tvrtka Chess Records. Čini se da je sve u obitelji Franklin bila muzika, a onda su se roditelji rastali. Djevojčici je bilo šest godina i od roditelja je sačuvala samo glasovir i pjesmu tuge. Soul je mnogo više od njegove kraljice, Arethe, soul je ona sama.
Ostala je s ocem u Detroitu; majka joj je umrla kad joj je bilo deset godina. Putovala je s tatom, još kao tinejdžerka, i radila svoj dio njegova gospel programa. Svetost i glazba mijenjali su mjesta pred oltarima diljem Amerike, i ne samo pred njima, svuda gdje su se vjernici okupljali. Gospel je bio žanr američke protestantske muzike; u njegovim korijenima, u XIX. stoljeću izmiješali su se bijeli i crni utjecaji.
Razvijao se različito, "po boji kože", po duši vjernika, ali čuvao je slobodu, koja je dopustila djevojčici Arethi Franklin da pjevajući tugu biblijskih pasaža pjeva o svojima i sebi. U toj tuzi crnački gospel sačuvao je i tradiciju pjesama robova, krik za slobodom, koji je Dama soula iščupala iz sebe na inauguraciji Baracka Obame 2009. Franklin je odbijala javno pričati o sebi, o intimnom životu, smatrajući da je previše rekla u pjesmama, barem onima koji znaju slušati. Pa ipak, htjela je poručiti publici da je ne dovodi u vezu s nesretnim sudbinama velikih prethodnica, Bessie Smith i Billie Holliday. Iz činjenica osobne tuge Franklin je željela stvarati radost, i uspjela je u tome. Izdvojila se iz žalosnih biografija spomenutih i genijalne nasljednice Whitney Huston.
Pjevala je najprije u Božjim crkvama, pa onda u crkvama profita i slave. Onoga što je nikada nije zanimalo. Život je u svakom trenutku bio veći od njih, i to je ta vjera koju je velika umjetnica donijela iz gospela, prenijela je u soul i blues, bez obzira na njihove definicije. Aretha Franklin pojavila se na nacionalnoj sceni s Martinom Lutherom Kingom, s crnim radikalnim političarima, poput Malcolma X-a i Crnih pantera. U svakom času rasno ponosna, nikada nije zagovarala krajnja rješenja. Predobro je poznavala ljudsku tugu, znajući da joj boja kože nije važna. A kakve su bile te 60-e pokazuje film "Butler" (2013) o crnom butleru Bijele kuće, čiji stariji sin Louis kreće studentskim, stradalničkim putem upravo u Tennesseeju. Pretučen i zatvaran samo zbog crne boje kože, zbog volje da govori istinu. Tada je Aretha Franklin postala i ostala daleko više od slavnih pjesama i glazbe, od prepoznatljivoga glasa.
Postala je heroina napaćenih i slobodnomislećih, ne samo u Americi. Upravo u spomenutim, buntovnim godinama Aretha Franklin stekla je "kolonijalnu" titulu "Kraljice soula", pa zatim "Lady soula". A neke njene pjesme postale su himne slobodi i pravu crnaca, potom Afroamerikanaca na jednakost s bijelim stanovnicima. To je, prije svih njena izvedba pjesme "Respect" Otisa Reddinga (1967) - prijevod: "Poštuj" ili "Respektiraj", ne može prenijeti značaj ove pjesme i njenih raščitavanja na rasnoj, seksualnoj i osobnoj razini. Pjesma "Misli" (Think, 1968), koju je napisala sama pjevačica, imala je slične domete na feminističkoj sceni.
Početkom 70-ih Franklin je trijumfirala u Fillmore Westu, u San Franciscu, pred publikom sastavljenom od tzv. Djece cvijeća, kojoj je dala nadu u neko bolje zajedničko, američko sutra. Takvom su je doživjeli na koncertima diljem Europe i Latinske Amerike. Slijedile su godine milijunskih naklada ploča, godine u kojima je njen glas bio prva asocijacija slobode i slobodnog zajedništva crnih i bijelih.
Njen bogomdani glas penjao se do krika bez granica. Prvu ploču Aretha Franklin snimila je s četrnaest godina, album "Gospel Sound of Aretha Franklin" (1956), još dok je odlazila na turneje s ocem. Za Columbia Records, u New Yorku snimila je 1960. prvi klasik "Danas pjevam ovakav blues". Potom se vratila u grad djetinjstva i tuge, u Detroit, i snimala za neizbježni "Motown", koji još nije znao što bi s njom, pa je pjevala odraslima: "Ako bi me ikada napustio" (1963), i tinejdžerima "Soulville" (1964).
Pjevala je "sve" žanrove, od brodvejskih balada do ritma i bluza za mlade. Preokret u diskografskoj karijeri Arethe Franklin dogodio se kasnije, s prelaskom u Atlantic Records i suradnje s Jerryjem Wexlerom, koji joj je omogućio ono što je bolno učila kao dijete: glazba je sloboda duše. Vratila se svojim korijenima, gospelu i bluesu, i snimila "I never Loved a Man (the Way I Love You)"; njen prvi hit prodan 1967. u milijunskoj nakladi, a snimljen u "nesretnoj" Alabami.
Muzičari su svirali spontane aranžmane, za koje su dobili njen pristanak; k tome, sama je rasporedila prateće vokale, koji su kod nje ostali savršeni. Njen profinjeni stil glazbeni su kritičari povezivali s onim Raya Charlesa, kao privlačnu mješavinu gospela i ritam & bluza, koju je izdigla do novih, samosvojnih vrhunaca. Samo je na taj način postala tvorac hitova što su se prodavali, u do nje nedosegnutim tiražama. Premda je skladba "Bridge over Troubled Water" "bijelog" autora Paula Simona vezana za duo Simon & Garfunkel, i njihov singl iz 1970., za mene će to ostati "crna" pjesma Arethe Franklin. Samo njena, mimo autorske i još hiljadu izvedbi.
Otpjevala ju je 1971. s takvom bolnom snagom u glasu, s tako dobrim "upadicama" gospel - zbora pratećih vokala, da je od nje učinila zabavno-glazbenu molitvu. Dakako, Simonove riječi su važne, ali jednako je važno da ih je učinila svojima. Nimalo slučajno, otpjevala ju je u Fillmoreu i objavila na albumu "Aretha Live at Fillmore West" (1971), dobivši za nju Grammy, jedan od tko zna koliko, za izvedbu "klasičnog soula", zapravo za njen jedinstveni gospel-soul. Tekstovi koje je napisala sama Aretha Franklin sadrže zapanjujuću jednostavnost i realističnost.
Spomenuta pjesma "Misli" možda je upućena njenom ondašnjem suprugu Tedu Whiteu, no postala je, u međuvremenu feministička himna. Samo dva stiha: "Mogu ti odgovoriti na sve što bi mogao pitati (Neću)/ Htjela sam se promijeniti, ali više neću, jer ti mi radiš ono što ja ne radim". Ranjiva otvorenost u ovom autorskom tekstu pojavljuje se i u drugim tekstovima ove pjevačice i autorice. Treba li, onda, čuditi što je upravo Aretha Franklin postala prva žena koja je bila 1987. uvedena u Rock and Roll Hall of Fame? Ili to što je prodaja njenih albuma 90-ih pala daleko ispod brojki prethodnih dekada? Da bi je 2009. Obama "otkrio" mnogim mladima.
Kako god, Aretha Franklin bila je i ostaje umjetnica te sreće koju je moguće ponovno razotkrivati. Ono što se otkriva ponovnim slušanjem njenih brojnih albuma otkriva se onim što je i bilo: ljudskim duhom koji je koristio višnji dar da bi pjevao o svakome. Aretha Franklin: Kraljica, Dama, ili "samo" Bijela crnkinja - parafraza Mailerovog izraza - s vizijom budućnosti, koja je premostila osobne boli da bi u njima pomagala drugima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....