Procurile ‘zagubljene’ pjesme čuvane za objavu nakon Bowiejeve smrti

Srčani udar

Godine 2004. tim je obveznicama status s A3 promijenjen na Baa3, tek “štengicu” iznad takozvanih junk obveznica. Prihod od prodaje Bowiejevih albuma, zahvaljujući i diskografskoj krizi, bio je manji od očekivanog, a bilo bi još gore da su obveznice uključivale i prihod od albuma koje je Bowie objavio nakon 1997. godine. Albumi “Earthling” (1997.) i “Hours” (1999.) na tržištu su “pukli”, a nakon njih Bowie je objavio “Heathen” (2002.) i “Reality” (2003.), kojima je ušao u takozvanu neoklasicističku fazu.

Prolaz i kod kritike i na top listama bio je nešto bolji, “Heathen” je podsjećao na zvuk i stil s “Hunky Dory” i “Heroes”, a “Reality” bio uspoređivan sa “Scary Monsters”. No, Bowie je zbog srčanog udara sredinom 2004. morao prekinuti svjetsku “Reality” turneju i time je ušao u dugu pauzu prekidanu tek gostovanjima na koncertima izvođača poput “Arcade Fire” te best of albumima i box setom “David Bowie Box”.

Stoga je najava da internetom cirkulira “novi” Bowiejev album proteklog tjedna odjeknula poput bombe. Tim više što najava o nekom novom studijskom albumu Bowieja nije bilo. Ubrzo se pokazalo da “novi” album “Toy” sadrži snimke koje je Bowie snimio 2001., uoči ili usporedno sa snimanjem pjesama za album “Heathen”.

Ispravljena pogreška

Virgin Records zbog sukoba s Bowiejem, koji je potom potpisao za Columbiju, tada ih je odbio objaviti kao zaseban album, no ovih su dana snimke preko interneta ipak našle put do Bowiejevih poklonika.

Iako su tri pjesme, pod nešto drukčijim nazivom i u nešto drukčijim verzijama poznate otprije, “Toy” zbog melodioznosti, aranžmana i produkcije (valjda jest Tony Visconti kao i na “Heathen”, ali ne garantiram) funkcionira kao uvjerljiv Bowiejev album. Žešći i pedantniji Bowiejevi obožavatelji ove pjesme napisane kasnih 60-ih i ranih 70-ih, a do sada mahom neobjavljene, traže već godinama, pa im je “Toy” poput “mane s neba”.

Oni koje u nešto manjoj mjeri zanimaju Bowiejeve “tajne snimke” i opskurniji dijelovi njegova autorstva komotno mogu “Toy” pojmiti kao brata blizanca albuma “Heathen” ili novi nastavak njegove neoklasicističke faze u kojoj se na primjeren način vratio 70-ima, jedinoj doista fascinantnoj dekadi u stvaralaštvu pop-kameleona čiji output u 80-ima i 90-ima, a zbog bolesti i u posljednjih deset godina, definitivno nije usporediv s periodom koji počinje s “Hunky Dory” i završava sa “Scary Monsters”.

Sjećanje na zlatne dane

U takvom kontekstu ovaj “zagubljeni” album iz 2001., kojim se Bowie na posredan način vratio u 70-e, zvuči dorečenije i suvislije od mnogih njegovih razvikanih, a zapravo nedokuhanih, zbunjujućih i upitnih radova iz 80-ih i 90-ih u kojima je “Mršavi bijeli vojvoda” izgubio sposobnost udaranja novih trendova i mijenjanja kursa pop i rock glazbe.