PIŠE A. DRAGAŠ

Prilično loše. Da stvar bude gora, to nije glazba neke bedaste pop-zvijezde, nego nekoć najkulerskijeg rock-benda

Piše:

Objavljeno: 31. srpnja 2026. 15:00

Julian Casablancas, The Strokes

Zumapress.com/mega/the Mega Agency/profimedia/Zumapress.com/mega/the Mega Agency/profimedia

Jedini razlog da tri puta uzastopce preslušam novi album The Strokesa jest dužnost koju nalaže posao glazbenog kritičara

Kad sam prije zamalo 26 godina došao u Jutarnji list ponovo se baviti glazbenom kritikom nakon desetak godina diskografske i promotorske karijere, rock-glazbi su se uz katapultiranje The White Stripesa, Queens Of The Stone Agea i drugih novih, interesantnih, odličnih i kul rock-bendova počeli događati i The Strokes. Stoga sam prije točno 25 ljeta u recenziji "Is This It" - jednog od najboljih debi albuma u povijesti popularne glazbe - napisao da su "nenadmašni duh zajedništva i jednostavna, sirova svirka, poluraštimani, brzi i ponekad otvoreni akordi, kratke i nervozne solaže s malo tonova, ravni ritam s vozećim bas melodijama i "street wise" obješenjaštvo u glasu Juliana Casablancasa najjači aduti debija The Strokesa kao destilata skuliranosti The Velvet Undergrounda i artizma Televisiona s užurbanom napetošću Ramonesa, emotivnošću The Smithsa i cinizmom The Falla".

The Strokes su 2001. godine postali "it-momci", simboli njujorškog kula i, pokazat će se nakon desetak godina, nažalost jedan od posljednjih zaista važnih novih rock-bendova 21. stoljeća. Trudili su se i kasnije snimiti dobre albume, povremeno im je to i uspijevalo jer je drugi "Room On Fire" u odnosu na debi "Is This It" bio nepravedno podcijenjen, kao i "Adventure" (1978.) u odnosu na epohalni debi "Marquee Moon" (1977.) Televisiona. Uz to, "The New Abnormal" (2020.) u produkciji Ricka Rubina doimao se poput uvjerljivog autorskog comebacka The Strokesa u formu, no isto se za "Reality Awaits", također u Rubinovoj produkciji, ni u ludilu ne može konstatirati. Ako je "The New Abnormal" zvučao poput upozorenja na "novo (ab)normalno" i "determinirani kaos" koji kusamo u ovoj dekadi, "Reality Awaits" je samo blijed i dosadan.

Da stvar bude gora, ovo nije loš pop-album iz portfelja neke bedaste pop-zvijezde, nego iz opusa nekoć najkulerskijeg rock-benda. Gotovo nijedna nova pjesma The Strokesa nema ništa od onoga što je krasilo "Is This It" jer zamalo sve zvuče umorno, isprazno i dezorijentirano te mjestimice zasićeno s preobilnom uporabom auto-tunea koji bezuspješno prikriva jalovu potragu The Strokesa za novim glazbenim teritorijem. Razumijem Casablancasovu melankoliju i depresiju izazvanu "realnošću", jer sam i osobno u nekom sličnom "stanju", no unatoč tome pri prvom preslušavanju imao sam dojam da novi album The Strokesa nikada neće završiti. Kad se to napokon dogodilo, jedini razlog zbog kojeg sam ga još dva puta preslušao jest dužnost koju nalaže posao glazbenog kritičara.