'NAŠI DANI'

PRIJE TOČNO 50 GODINA OBJAVLJEN JE PRVI DOMAĆI AUTORSKI ROCK-ALBUM Tako je, zapravo, počeo rock’n’roll u Hrvatskoj

 

Pričao mi svojedobno Darko Glavan kako je za njegovu odluku da se počne baviti rock-kritikom, uz prve albume The Doorsa, presudan bio nastup Drage Mlinarca na njegovoj maturalnoj zabavi u Rijeci, gdje je tadašnji lider Grupe 220 služio vojni rok u JNA. Logično je pretpostaviti da je u to doba, kasnih 60-ih, bilo još onih koji su svoje djelovanje u rocku i uz rock počeli inspirirani baš singlovima i albumima Grupe 220, u kojoj je Drago Mlinarec imao glavnu autorsku ulogu, a najčešće i stajao za mikrofonom. Doduše, bilo je na ovim prostorima niz drugih rock’n’roll ili, kako su ih tada zvali, beat bendova i “električara”. No, srž njihova djelovanja svodila se uglavnom na svirke na plesnjacima na kojima su najčešće izvodili angloameričke rock’n’roll standarde iz 50-ih i prve polovine 60-ih te prepjeve inozemnih pop-hitova. Za razliku od Grupe 220 sporadično su se upuštali u autorske avanture.

Upravo takav način djelovanja “električara” uvjetuje da rock na ovim prostorima dijelimo na fazu prije i poslije objave EP singla “Osmijeh” (Jugoton, 1967) i albuma “Naši dani” (Jugoton, 1968) Grupe 220. Konkretno, za singl “Osmijeh” istoimenu skladbu Mlinarec je skladao i napisao još kao član Jutarnjih zvijezda, uz nju priložio i “Grad” i “Kad ostanem sam” dok je “Večer na Robleku” instrumentalna obrada teme Slavka Avsenika, lidera slovenskog Oberkrainer Ansambla braće Avsenik koja je ranih 60-ih nastupala na Olimpijskom stadionu u Berlinu pred 80.000 ljudi. Nitko s područja bivše Jugoslavije nije u inozemstvu prodao više singlova i albuma od slovenske braće Avsenik, no to je već druga priča.

Najvažnija boja glasa

“Osmijeh” je prodan u više od 50.000 primjeraka, što je za to doba bila respektabilna naklada, Grupa 220 postaje jedna od najpopularnijih u bivšoj Jugoslaviji pa je iste godine uslijedio i EP “Kad bih bio Petar Pan” s pet skladbi, od kojih je “To već i vrapci fućkaju” napisao Alfi Kabiljo, a sljedeće i singl “Prolazi jesen”/Plavi svijet”. Bilo je i prije spomenutih izdanja Grupe 220 domaćih rock-singlova, odnosno vinilnih EP-ova na sedam inča s tri-četiri pjesme, od kojih je poneka bila autorsko djelo članova tih sastava, no niti jednog rock EP-a, a kamoli rock-albuma koji bi u cijelosti bio utemeljen na vlastitim autorskim radovima. Prvi takav bit će “Naši dani” Grupe 220 s dvanaest skladbi, od kojih devet potpisuje Mlinarec, jednu u tandemu s friško u bend pristiglim klavijaturistom i flautistom Branimirom “Lambertom” Živkovićem, a ostale tri gitarist Vojko Sabolović.

- Na ploči ‘Naši dani’ osjeti se jak Mlinarčev autorski autoritet i to je bilo nešto novo u vrijeme kad je bio običaj da u rock-bendovima muziku piše klavijaturist ili gitarist; pjevač ima da pjeva, a tekstove da piše netko treći. Tako da je Dragec možda neki stari tata svih nas koji smo iz bendova otišli u kantautore. Sjećam se da je Arsen jednom rekao da je kod pjevača najvažnija boja glasa. I Dragin glas je mene odmah privukao, kao glas nekog tko mi je blizak, koga bih htio upoznati, s kime se može otići na gemišt. Puno kasnije to mi se, hvala bogu, obistinilo - rekao mi je Vlado Kreslin, popularni slovenski kantautor.

Grupa kao startup

Prije i poslije Mlinarca, kroz Grupu 220 proći će poduži niz glazbenika, uključujući i klavijaturista Davora Šterna iz Zlatnih akorda te Ivana “Pike” Stančića, Huseina “Husa” Hasanefendića, Juricu Pađena, Akija Rahimovskog, Nenada Zubaka i druge pa se može reći da je Grupa 220 bila i - današnjim rječnikom rečeno - “hub” ili “startup” iz kojeg su ponikli izdanci Parnog valjka, Filma, Aerodroma, no utjecaj Grupe 220 bio je i širi od toga.

Naime, singlovi, a posebice album “Naši dani” ukazali su ovdašnjim rock-glazbenicima da je isplativije ili barem izazovnije stvarati vlastite pjesme nego svirati i snimati, obrađivati i prepjevavati inozemne. Nisu u nas tada redovno, osim pokojeg izuzetka, izlazili licencno objavljeni singlovi i albumi inozemnih rock & roll zvijezda. Pojednostavljeno rečeno, ako si htio čuti Beatlese ili Stonese, da ne idemo u još dublju prošlost, najčešće si ih mogao čuti tako da bi neke njihove pjesme neki domaći “električarski” bendovi izvodili na plesnjacima.

Takva je “rabota” tada imala smisla, no Mlinarec iz vlastitih autorskih težnji koje sežu još u 1962. godinu kad je bio član Jutarnjih zvijezda i Ehosa sa zagrebačkog Vrbika, a možda i zbog toga jer je prvi shvatio da se izdavačke okolnosti mijenjaju pošto Jugoton ovdje počinje objavljivati sve više izdanja inozemnih rock-sastava, prvi s Grupom 220 izbacuje album posve zasnovan na autorskim doprinosima članova samog benda. Bez obrada ili prepjeva, premda su im u to doba, recimo, koparski Kameleoni (pod “kumstvom” Veljka Despota, tada predsjednika ovdašnjeg fan-kluba Beatlesa i ubrzo urednika licencnih inozemnih glazbenih izdanja u Jugotonu) bili i jaki konkurenti, ali i pouzdani partneri u širenju psihodeličnog i folk-rocka na ovim prostorima.

“S odmakom od godinu, dvije - govorim o samom kraju 60-ih i početku 70-ih - počeli smo shvaćati da savršeno reproducirati svoje idole nije ono zbog čega se bavimo glazbom. Indexi, Kameleoni, Bata Kovač i Korni grupa potvrđivali su nam u svakom trenutku da je vrijeme plesnjaka s eksploatacijom svjetskih top-lista polako za nama. Grupa 220 bila je u tome najodlučnija, dokazujući svoje usmjerenje ponajbolje upravo odlukom da u vremenima kada je kod nas još vladala singl-ploča zainteresiraju odgovorne u Jugotonu, odnosno Peru Gotovca, da snime čitav album! Grupa 220 ‘izabrala je teži, trnovitiji, ali pošteniji put, nije se slijepo povodila za stranim uzorima - nije svaki njihov zvuk, poput većine svojih konkurenata, doslovno skidala s ploča pa ga prenosila svojim slušateljima”, napisao je na poleđini originalnog LP-a “Naši dani” Pero Zlatar, tada glavni urednik Plavog vjesnika, koji je snažno promovirao beat glazbu, Mlinarca i Grupu 220 među ostalima. Dragec je dobio i stalnu rubriku za prepisku s fanovima, objašnjava Siniša Škarica, legendarni diskografski urednik, glazbeni publicist i nekadašnji basist grupe Mi.

Time dolazimo do pitanja kako su LP “Naši dani” i prije njega već objavljeni singlovi mogli zvučati onima koji su ih tada prvi put čuli, 1967. odnosno 1968. godine. Naravno da je dio publike ovdje i prije njih znao što je i kako zvuči rock-glazba. Ipak, suočiti se s EP singlovima i potom albumom sastavljenim samo od vlastitih autorskih skladbi mora da je bilo, ako ne šokantno iskustvo, onda ipak svojevrsno iznenađenje za publiku naviklu da nečije vlastito autorsko rock-djelo proviri tek uz provjerene uvozne rock-hitove. Naravno da su prvi EP singlovi, a potom i album “Naši dani” Grupe 220, bili u dosluhu s onime što se tijekom prethodnih pet-šest godina ovdje događalo na terenu “električara”, odnosno da se u njihovim skladbama još čuo odjek beata ranih 60-ih i rock & rolla 50-ih, donekle i doza naivnosti i nevinosti.

No, po drugoj strani Mlinarec donosi “flower-power” teme i zrelost kakvom se hrvatski rock dotad baš i nije mogao pohvaliti. U tom smislu Škarica je u pravu kad je jednom napisao da su “Naši dani” ne sam početak rock’n’rolla u nas, nego “završni čin, svojevrsna maturalna svjedodžba, potvrda zrelosti domaćih začinjavaca - per aspera ad astra - među planetarno rokersko bratstvo”. Ukratko, rock’n’roll je sa singlovima i albumom Grupe 220 i u nas počeo odrastati i sazrijevati, zahvaljujući i nedavno preminulom skladatelju Peri Gotovcu, tada i glazbenom uredniku Jugotona.

Dokument vremena

No, kako su onda zvučali “Naši dani”, najbolje elaborira Škarica: “Ne samo ‘današnjem slušateljstvu’, naše radijske i diskografske snimke nikad nisu dobro zvučale ni nama samima. U našim očima (i ušima), ali - uvjeravam onog tko će možda pročitati ove retke - i naše publike, izgledali smo i zvučali bolje od onog zapisanog na vrpcama ili pločama. No, to će ostati dokumenti vremena, svidjelo se to nama ili ne. Danas, pak, s ove vremenske distance - kako je Glavan napisao - zvuči ‘autohtonije nego u vrijeme svojeg izlaska (...) Grupa 220 bila je prva domaća rock-grupa koja je nadahnuto uspjela ujediniti naklonost tinejdžera i opravdane umjetničke ambicije’”.

Uz to, Grupa 220 u košuljama na cvjetiće i s dužim kosama doista je izgledala kao da je ponikla na brdašcima San Francisca, a ne na Vrbiku gdje su, kako navodi kolega Janjatović u svojoj “Ex-YU rock enciklopediji”, za jedan koncert poslali publiku da umjesto ulaznice kupi po jedan cvijet u obližnjoj cvjećarnici. Nota bene, jedna skladba (Stipice Kalogjere) s kojom je Grupa 220 nastupila na Festivalu šansona u Zagrebu zvala se - “Košulja na cvjetiće”. Nije pobijedila. Kako je bilo čuti tada taj album ne mogu znati, jer sam u doba njegova izdavanja imao nepune dvije godine, ali i iz današnje perspektive čujno je koliko su “Naši dani” u korespondenciji s “Rubber Soul” i “Revolverom” The Beatlesa, “Fifth Dimension” i “Younger Than Yesterday” The Byrdsa, “Forever Changes” Love, istoimenim debi albumima The Grateful Deada, Moby Grapea i Quicksilver Messenger Servicea te prvijencima engleskog Fairport Conventiona i škotskog The Incredible String Banda.

I to na autorski osoben i samosvojan način, baveći se onime što i ovdje tangira njihovu publiku i njihove živote. Naravno, Mlinarčev dosluh s tek godinu dana starijim Dylanom, odnosno tri godine mlađim Neilom Youngom (tada članom Buffalo Springfieldom) i četiri godine mlađim Donovanom, još je zamjetniji jer je Mlinarec prije i poslije svega (folk) rock-kantautor čiji je glazbeni put počeo u okviru bendova. Neodoljivo je slušati “Naše dane”, kako tada tako danas, znajući da su tom LP albumu srodnici poput “Music Form The Big Pink” The Banda i “The Village Green Preservation Society” The Kinksa prethodili samo koji mjesec i da će prvi album Crosby, Stillsa & Nasha biti objavljen tek 1969. godine, kad će se dogoditi i Woodstock kao velika svetkovina “djece cvijeća” iz “ljeta ljubavi” (1967.), čiji će krvava jesen nastupiti samim krajem dekade na koncertu Stonesa u Altamontu. I u takvom rakursu “Naši dani” se ukazuju kao kompatibilan album, doduše ne radikalan kao prvijenci Pink Floyda, The Doorsa ili Jefferson Airplanea, ali ipak uronjen u psych-rock, folk-rock i country-rock strujanja s obje strane Atlantika.

Kraj šezdesetih

“Dylana sam zapazio zbog neuobičajenog glasa koji je tadašnju publiku i ljubitelje lijepog pjevanja dovodio do ludila, odmah mi je postao simpatičan, a budući da sam nešto natucao engleski, pardon, htjedoh reći američki, neke dijelove njegovih pjesama sam razumio tako da nije bilo većih problema, posebice nakon Newport festivala, kad je nastupio s električnim bendom - što su ga češće puritanci akustičari napadali, meni je postajao sve draži”, prisjećao se Mlinarec u razgovoru koji smo vodili 2005. godine za Jutarnji list u povodu Porina za životno djelo. Uz to, elaborira Mlinarec, “krajem šezdesetih, u vrijeme kad je Grupa 220 djelovala, koncerti nisu bili tako česti kao što su danas, djelovanje bendova osjećalo se ponajviše na plesovima, u plesnim dvoranama, jer tada su ta mjesta bila dobro posjećivana - djevojčice i dječaci smatrali su plesne dvorane pravim mjestima za provod - plesalo se - samo su poneki parovi samo promatrali što se događa na pozornici i već su se polako osjećale sedamdesete koje su izbacile ples iz mode”.

Pri tome valja naznačiti da Mlinarec donosi niz tada novih tema u rock-glazbu. Melankoličnu potragu za srećom, ljubavi i mirom, ali i sjetne misli o protoku vremena - čega je Mlinarec - kao “djed, otac, sin i sveti duh hrvatskog rocka”, kako ga je krstio Dražen Vrdoljak - možda već bio svjestan na pragu za niz rokera kobne 27. godine života. Ako je singl “Osmijeh” bio radostan, vedar i poletan, album “Naši dani” otvara skladba “Novi dan uz stare brige”, u sredini je naslovna skladba s bachovski tužnim orguljama i lamentiranjem o gubljenju mladenačkih ideala i ljubavi, a zatvara ga pjesma “Starac” iako će Mlinarec zauvijek “ostati mlad”, zbog čega su ga zvali i “najstarijim tinejdžerom hrvatskog rocka”. Jedina je šteta da takvih izdanja kasnih 60-ih nismo imali više, no to ne ide na dušu Grupi 220, iz čijih je redova Mlinarec, “ekološki svjestan, ali ne i hipi”, svojim bratom smatrao Neila Younga dok mu je Dylan postao još dražim kad se elektrificirao na Newportu 1965. godine.

I 50 godina poslije “Naši dani” ostavljaju dojam zaokruženog albuma s kojim se imamo pravo ponositi jer su njime Mlinarec i Grupa 220 uhvatili autorski priključak s tada aktualnim rock-strujanjima, čime su postavili temelje za praktički sve buduće autorske rock-albume, od onih Bijelog dugmeta, preko ključnih izdanja novovalnih junaka i “fiju briju” alter-rocka sve do danas i albuma kantautorica poput Nine Romić, “Simbola za sunce” Mayalesa kao najboljeg prošlogodišnjeg domaćeg albuma pa, zašto ne, i debija simpatične Mije Dimšić, najemitiranije pjevačice protekle godine.

Nažalost, mnogi su s vremenom poprilično urušili postulate na kojima je Mlinarec s kolegama iz benda gradio ljepotu stila i zvuka, dubinu sadržaja i estetiku Grupe 220 pa i simbiozu folka i rocka koja se Bregoviću i njegovim epigonima naknadno otela kontroli, za razliku od ukusne rock-polke “Večeri na Robleku” ili psihodeličnog folka s flautom “Negdje postoji netko”. Naravno, za takve krimene Mlinarec nije kriv, ali je itekako zaslužan da se ovdje rock pojavio u autorskom obličju kao popularna i važna glazba koja je mijenjala pojedince, posredno i ovdašnje društvo te u najmanju ruku utro put drugima koji su se u rocku željeli okušati kao uzgajivači vlastitih autorskih plodova, a ne samo kao reproduktivci ili prerađivači tuđih.

Jahači apokalipse

Na takve i slične teze, u svom vrckastom stilu, Mlinarec je autoru ovog teksta 2005. godine za Jutarnji rekao i ovo: “Rock su smatrali destruktivnom djelatnosti koja uništava nježne i neiskvarene mlade duše koje, umjesto da se predaju vagnerijanskim osjećajima poimanja svijeta, radije slušaju pjesmuljke koji traju dvije do tri minute.

A osim toga, kaj te fine lepe i mlade curice pa čak i one iz finih familija vidiju u tim divljacima, pa kam sve to ide, pa to je kataklizma, jahači apokalipse su pred vratima i kaj to naše društvo ne vidi... bla und bla und bla, rekli smo mi onda čoporativno. Bolje čoporativno, no korporativno, dodavali su neki stariji koji su kužili o čemu se zapravo radi”. Mudar bio, mudar ostao, taj naš veliki i dragi Dragec, “tvoj starac aus Weisse Goritz”, kako me jednom zgodom dao pozdraviti, no zapravo vječiti mladić hrvatskog rocka.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 10:21