Neočekivani pljuskovi, blato, nezaobilazno godišnje žaljenje na cijene, ali i širok raspon glazbenih stilova, mjesto okupljanja glazbenih legendi i onih koji će tek to postati: kraju je privedeno 16. izdanje zagrebačkog INmusica, festivala koji već godinama slovi za "najbolji glazbeni festival u državi", a neki mu se usuđuju pripisati i epitete "najboljeg u regiji".
Dok su se drugi dan festivala mase u kabanicama slijevale prema Jarunu vidjeti velikog Keanua Reevesa i čuti njegov alternativni rock-sastav Dogstar ili, pak, fantastičnog Hoziera, završni su dan INmusica nosile dvije polarne suprotnosti - Röyksopp i Smashing Pumpkins - a znatiželjni ljubitelji zvuka nisu ostali razočarani ostatkom ponude koja je već od 17 sati odzvanjala s jarunskog Otoka mladosti. Uz domaći Extroft i Tight Grips na Hidden stageu, uistinu pravom blagu ovog izdanja festivala, na tri pozornice smjestili su se Squid, Bombay Bicycle Club, Ibibio Sound Machine, Astrid and the Scandals, Sleepyheads, Dead Dog Summer, Kiper, Lufthansa i Descartes a Kant, kojima je pripala čast zatvaranja ovogodišnjeg festivala. Navedena imena možda ne odjekuju poput gore nabrojenih zvijezda s top-ljestvica, no itekako opravdavaju svoje zasluženo mjesto na festivalu.
Prethodno odlasku na jarunski Otok mladosti na treći dan festivala, gledajući mnoge fotografije i snimke s drugog dana, naišao sam na brojne polemike oko relevantnosti spomenutih zvijezda s ovogodišnjeg festivala. Prema nekima, vrijeme Paola Nutinija je "prošlo", a Hozier još uvijek ima "samo jedan hit", što je neke čak i nagnalo da nazovu izvođače "niželigašima". Sličnih komentara, kao i nezaobilaznog žaljenja na cijene pića, hrane ili čak cijele festivalske ulaznice nije nedostajalo, ali to su standardne reakcije na koje smo naviknuti od neumornih internetskih komentatora koji ne razumiju da za cijenu trodnevne ulaznice negdje izvan zemlje ne bi mogli pogledati pojedinačne koncerte najvećih imena ovog festivala.
Dok se nerelevantni komentari o njihovoj relevantnosti i kvaliteti nižu još uvijek, sigurno je da su Hozier i Nutini pripremili odlične nastupe i bili iznimno dobro prihvaćeni od domaće publike, a svoj su zadatak savršeno odradile i najveće zvijezde završnog dana festivala.
Malo prije 21 sat kultni elektronički glazbeni duo iz Norveške Röyksopp stao je na pozornicu omeđen setom sintesajzera, električnih bubnjeva i mikseta. Njihov upečatljiv logotip zasjao je nad zagrebačkom publikom, u centru pozornice, dok su bočni ekrani vješto prikazivali njihov rad za instrumentima i plesače koji su pomno isplaniranom koreografijom pratili njihove ritmove. Naime, koliko god im glazba varirala od "beatova" inspiriranih osamdesetima do tipične klupske glazbe 2000-ih, ujedno i sinonima za Röyksopp, nakon dva dana dinamičnih i odličnih glazbenika - Norvežani su ispali pomalo monotoni. Usprkos promišljeno složenoj setlisti koja se "penjala" od adrenalinske "Impossible" i atmosferične "The Girl and the Robot" i pružila jedinstveno iskustvo u rasponu od housea do synth-popa, potrebno je puno više da se animira masa ljudi poput jučerašnje publike. Kristalno savršenim zvukom, pulsirajućim bubnjevima, zanimljivim retro zvučnim efektima i prepoznatljivim "gulašem" pravaca elektroničke klupske glazbe nisu razočarali, a svjetlo koje se brojnim laserskim zrakama pružalo kroz jarunsko nebo upotpunilo je dojam.
Zarazan plesni ritam neupitne kvalitete, odlična atmosfera i sposobnost privlačenja publike u svoj osobni mali svemir dubokih beatova, pamtljivih sintesajzera, bliještećih "outfita" i mističnog kombiniranja plesača i glazbe dobar su izbor za ovaj festival, no možda ne dovoljno upečatljiv nakon Hoziera koji je na dlanu nosio zagrebačku publiku ili Smashing Pumpkinsa koji su uslijedili.
Nezaobilazno ime američke rock-scene devedesetih, ali i generalne sfere alternativnog rocka, Smashing Pumpkins prirasli su mi srcu svojom senzibilnošću i melodičnosti prožetom kroz "grunge" zvuk i enigmatičnom karizmatičnošću njihova predvodnika Billyja Corgana. Izvođače koji već dulje od 30 godina sviraju, fluktuiraju u kvaliteti svojih izdanja i još su vođeni često kritiziranim, promiskuitetnim i pomalo ogorčenim frontmenom poput Billyja, prate glasine kako su izgubili umjetnički kredibilitet, "prodali se" ili "žive na staroj slavi", no to ovdje nije slučaj. Nipošto.
Smashing Pumpkins često su uvrštavani u grunge pokret devedesetih zbog distorziranog zvuka nezaobilazne "Big Muff" pedale za gitaru i senzibilnijeg pristupa žešćoj glazbi, a njihov je frontmen često uspoređivan s ostalim velikanima te vrlo važne glazbene epohe. Corgan ne pršti socijalnom osviještenošću poput Eddieja Veddera, nije instrumentalni i vokalni virtuoz poput Chrisa Cornella, nije dio neke tragične priče i često je prezentiran kao frustrirani egomanijak spreman izraziti svoje mišljenje i kada ne treba, no vjerujem da biste i vi "nosom parali oblake" kao Billy Corgan da posjedujete takvu jedinstvenu sposobnost pisanja pjesama, pamtljivih refrena i teških, kreštavih riffova koji pružaju tugaljivim pop-melodijama savršenu podlogu za hitove koji su obilježili cijelu jednu dekadu i utjecali na more izvođača.
Koncert je euforično počeo poznatom "The Everlasting Gaze", a bile to pjesme s bučnog debitantskog "Gisha", veliki hit "Today" ili balade poput "Tonight Tonight" ili "Disarm", publika INmusic festivala pjevala je uz Corgana riječ po riječ. James Iha, cijenjeni gitarist slavnih Pumpkinsa, oduševio je besprijekornim sviranjem uz podršku ritam gitaristice Kiki Wong, i baš je ta "Corganova desna ruka" najviše komunicirala s jučerašnjom publikom, a iskazao je i veliku zahvalnost svima koji su došli čuti ovaj monolit američke glazbene scene.
Tijekom više od 35 godina karijere The Smashing Pumpkins imaju širok repertoar pjesama, no sinoć su izveli velik broj novih, manje poznatih numera s posljednja dva studijska izdanja, ali kako odišu vrlo prepoznatljivim "tiho-glasno-tiho" strukturama koje često pobjegnu u neki plesni ritam, savršeno pašu uz starije pjesme ovog benda. Nevidljiv iza svoje opreme, bubnjar Jimmy Chamberlain pružao je odličnu podlogu za ostatak benda, a posebno se iskazao pri završnim pjesmama kao što su "Bullet with Butterfly Wings" i "Zero".
Smashing Pumpkins jedan su od posljednjih bendova iz prošlog stoljeća koji je postavljao trendove i nosi velik kulturološki značaj, vrlo osjetan u gomili bendova koji su prigrlili poetičnost i osjećajnost kroz glasne bubnjeve, šaptajuće vokale koji eskaliraju u viku i melodične, no istovremeno i teške gitare. Ovakve figure treba slaviti i zahvaliti im na ostavštini jer će za koju godinu objesiti "kopačke o klin".