Nisam bio na “uvodnom” koncertu trija Roj osa (Neven i Alen Sinkauz, Marco Quarantotto) s čikaškim trubačem Robom Mazurekom u Vintageu prije dva tjedna, no i dvije večeri u Laubi uz australski trio The Necks i američko-skandinavski trio David Murray/Ingebrigt Haker Flaten/Paal Nilssen-Love potvrdile su koliko je “restauracija” festivala N.O. Jazz imala smisla pa i bila potrebna zagrebačkoj (not only) jazz publici. Doslovce smo u samo dvije večeri mogli uživati u dva posve drugačija lica suvremenog jazza pri čemu valja istaknuti da su N.O. Jazz (Mate Škugora) i Zagreb Jazz festival (Dražena Kokanovića koji je dan nakon koncerta Keyona Harrolda u Kinu SC došao na koncert Davida Murraya i skandinavske ritam-sekcije trija The Thing) s obzirom na izbor izvođača više komplementarni nego konkurentski jazz festivali. Čak i ako znamo da je na Zagreb Jazz Festivalu relativno davno nastupio vibrantni i eksplozivni čikaški saksofonist, ovaj isti, samo tada mlađi David Murray. Uz to se i Lauba, ma koliko velika, pokazala čak intimnim i toplim prostorom za N.O. Jazz festival, možda i stoga jer je publika na 404 stolice sjedila amfiteatralno oko pozornice. Pa kako je bilo?
Tri australska gospodina
Tko je bio na ranijim koncertima australskog trija The Necks u KSET-u i drugdje po Zagrebu pa tako i prije godinu dana u Vintageu, mogao je znati da će iskusiti manje ili više isti, ali opet nevjerojatno zanimljiv, kontemplativan i meditacijski pristup jazzu. Ova tri sredovječna australska gospodina, pijanist Chris Abrahams, bubnjar Tony Buck i kontrabasist Lloyd Swanton već duže od tri desetljeća skladaju i sviraju duge repetitivne skladbe koje slušatelje dovode u stanje hipnoze i transa. Nisam dovoljno stručan da kažem koliko njihova svirka na koncertu u odnosu na albume počiva na improvizaciji koja bi jazzu, tako kaže teorija, trebala biti primarna, no moj dojam je ionako posve drugačiji jer Abrahamsa, Bucka i Swantona poimam poput majstora stoicizma pa i zen-budističkog pristupa jazzu.
Njihov nastup, ponovo sazdan od dvije 50-minutne skladbe odijeljene 20-minutnom pauzom, pažnju slušatelja plijeni disicpliniranošću i postojanošću svirke. Pretpostavljam da je vraški teško održavati tako repetitivne ritmove na klaviru ili se toliko sustegnuti od uporabe cijelog seta bubnjeva te se umjesto toga fokusirati dominantno na činele i zvečke ili nježnu uporabu metlica dočim kontrabas preuzima ulogu vodećeg instrumenta, ali i on s naizgled tek neznatnim varijacijama u tempu i melodiji. Doslovce ta tri gospodina iz tišine započinju graditi tenziju za koju slušatelj misli da će kad-tad morati puknuti ili da će njih trojica dignuti ruke od svojih instrumenata i pošteno priznati da ne mogu više tako dugo držati ritam. No umjesto toga izdržavaju i to stoički da bi svaku od dvije skladbe razvijali bildanjem glazbene tenzije nalik akumulaciji oluje koja se pojavljuje daleko na horizontu oceana pa se sporo, ali neumitno približava obali. Povremeno mi se činilo da njih trojica pokušavaju ozvučiti i neprestanu kaskadu vodopada u nekom budističkom ili šintoističkom hramu, pazeći da svojim ritualnim ispijanjem čaja nakon meditacije ne naruše taj sklad. Sitne varijacije, ali tako suštinske.
Sve je to, barem se tako doima, jednostavno i minimalistično, ali iznimno duboko, promišljeno i efektno te za slušatelja katarzično pa i euforično iskustvo. Pred kraj kad svake od dviju skladbi, kad je tenzija na vrhuncu, došlo mi je da ustanem sa stolice i počnem urlati od oduševljenja, no time bih ispao kreten i narušio tu fascinantnu koncentraciju The Necksa i tu hipnozu u koji nas ta tri australska gospodina dovode magičnim pristupom svojoj glazbi koja se iz avant-jazza može dovesti i do klasičnih djela Camillea Saint-Saensa i Claudea Debussyja, Erika Satieja pa i Bachovih konstrukcija ili barem do motoričkog ritma Krautrock eksperimentatora, netko će reći i do onoga što su u rocku činili Radiohead. Svirka Abrahamsa, Bucka i Swantona utjelovljenje je telepatije koju slušatelj može opipati poput fizičke materije.
Kud puklo da puklo
U najavi ovog nastupa zapisao sam da je The Thing silovit free-jazz trio u kojem saksofonist Mats Gustaffson, uz kontrabasista Ingebrigta Hakera Flatena i bubnjara Paala Nilssen-Lovea voli tretirati jazz onako kako su The Stooges tretirali saksofon u proto-punku. S obzirom da znamo kako dišu The Thing i kako je Gustaffson razvaljivao u Aaly Triju čiji nastup u KSET-u prije zamalo četvrt stoljeća ubrajam u jedno od najintenzivnijih koncertnih iskustava, bilo je tek pitanje kako će ova skandinavska ritam-sekcija disati s post-bop i free-jazz veteranom, njujorškim saksofonistom Davidom Murrayem koji je u karijeri uz vlastite snimio i na desetine albuma s nevjerojatno raznolikim glazbenicima, uključivši Pharoaha Sandersa, Mc Coy Tynera, Lestera Bowieja, ali i Macy Gray, Taja Mahala, Gregorya Portera i Questlovea.
Odgovor na to pitanje stigao je čim su Murray, Flaten i Nilssen-Love uzeli instrumente u ruke. Za razliku od The Necksa oni ne grade tenziju sporo nego se naglavce iz aviona bace u uragan pa kud puklo da puklo, taman da se padobran nekoliko stotina metara iznad zemlje i ne otvori. Udri, ožeži pa kom obojci, kom opanci. Ako The Necks sviraju naizgled malo repetitivnih tonova, ova trojica kao da se natječu tko će u što kraće vrijeme komprimirati što više tonova i to što silovitijih pri čemu Ingebrigt i fizički i načinom svirke u brzim kompozcijama tretira kontrabas kao da je ispao iz nekog skandinavskog rockabilly sastava, Paal bubnjeve kao da je jazz isto što i punk, a David cijedi mast iz debelih tonova saksofona sve dok ga zadnjim visokim piskovima ne svede na prešani čvarak debljine najtanjeg čipsa.
Čast bogu, veresija nikome, činele su u tim eksplozvnijim skladbama povremeno prekrivale dio zvuka kontrabasa, rjeđe saksofona, no silovitost je bila nepobitna i osjetna poput udaraca Mike Tysona iz njegovih najboljih vremena. U baladama pak posve drugačija tonska slika. Odjednom ta trojica “boksača” postaju nježni divovi koji slušatelja maze svojim instrumentima. Da se čovjek rastopi od miline i tako nazmjence. Čas te izmlate i razvale kao da si im protivnik u ringu, čas te njeguju i tješe kao da si najsenzinbilnija dušica na svijetu na rubu nezaustavljivog plača. Šteta što nije bilo glasnije, no to je i jedina zamjerka dvije zamalo perfektne večeri “obnovljenog” N.O. Jazz festivala.
Za sam kraj kulturno-politička “cveba”. Prigodom nedavnog otvorenja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Oktogonu Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković istaknuo je da Zagreb mora postati kulturno središte ovog dijela srednje Europe. Aposlutno se slažem, no da bi Zagreb to i postao i ostao onda manifestacijama poput Zagreb Jazz festivala, N.O. Jazz festivala, INmusica i drugih, pa i redovnog programa zagrebačkih klubova i dvorana, treba podebljati subvencije. I državne, via Ministarstvo kulture RH i zagrebačke, via Gradski ured za kulturu. I ne samo voditi računa koliko je u tim programima hrvatskih izvođača. Ne može jedan grad postati kulturnim središtem nekog dijela Eurpe, pa čak ni u nacionalnim okvirima, ako nije otvoren svijetu i u ovom slučaju svjetski relevantnim glazbenicima, a na malom tržištu poput hrvatskog i zagrebačkog takva “kulturna misija” ne može biti provedena bez sustavnog subvencioniranja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....