POP DIJAMANT Mikin najbolji album prekrcan je zaraznim hitovima

Gdje je nestao čovjek? Odgovor na Baretovo legendarno pitanje ostat će vjerojatno još neko vrijeme nepoznat, no bilo bi lijepo znati gdje je nestao pristojni, kultivirani, zabavni, inteligentni pop? Tu se, naravno, ne misli na vašeg omiljenog svećenika koji je vjerojatno tamo gdje ste ga i zadnji put ostavili, već na pametnu a komercijalnu pop glazbu kakvu su primjerice svojedobno proizvodile globalne megazvijezde a la George Michael, Madonna, Boy George, Robbie Williams i, naravno, samoproglašeni kralj žanra, Michael Jackson. U 2010-ima je više nema ni za lijek, pojeo ju je između ostaloga onaj grozni, repetitivni i krajnje neinventivni EDM (vidi dolje!) pa je svaki i najmanji pokušaj obnove vrijedan pažnje. A ovaj konkretni primjerak ne bi se osramotio ni sredinom '80-ih, u zlatno doba žanra.

Mika, odnosno Michael Holbrook Penniman svojoj mami, nakon svog je superuspješnog (osam milijuna tiraže!), ali poprilično tankog debija “Life In Cartoon Motion” iz 2007. prepunog banalnih hitića koji su zvučali kao produženi radio jinglovi znatno podignuo ljestvicu svojim drugim albumom, šarmantnim, prezabavnim iskorakom u light glam pop, “The Boy Who Knew Too Much”. No, kako masovni ukus nikad ne možeš dovoljno podcijeniti, globalni uspjeh ga je taj put zaobišao. Na trećem se pak albumu (“The Origin Of Love”, 2012.) u dobrom djelu pjesama prepustio notornom david-guetta-stom EDM-u i opet fulao i komercijalno, ali i kreativno.

Kako se u međuvremenu ispuhala ta neka mini scena tzv. “guilty pleasure” retro popa, glama i disca (a tu su još bili i sjajni Scissor Sistersi od kojih već tri godine ni pisma ni razglednice...), Mika se našao na svojevrsnoj vjetrometini. Od svih mogućih puteva kojima je mogao krenuti, čini se da je izabrao najbolji. Ako mu je bila namjera snimiti što više jakih, zabavnih, zaraznih i proganjajućih hitova, ne kemijati puno produkcijski i držati se srednje struje, pa pukovnik il' pokojnik - onda je ovdje zaslužio i generalske “čvarke”, kamoli pukovničke.

Od prvih taktova uvodnog singla “Talk About You” koji u svoj šarmantni, ljepljivi refren ulijeće već nakon 40-ak sekundi jasno je da je Mika opet u formi, i to u životnoj kako uskoro saznajemo. Slijedi još jedna poskočica, ovaj put sa '60-s prizvukom, “All That She Wants”, pa dramatična balada “Last Party” (posvećena Freddieu Mercuryu koji je i inače česta zvučna referenca Mikine glazbe) i konačno centralna stvar albuma - “Good Guys”, sjajna himnična posveta gay herojima autorove mladosti. Dalje ne treba nabrajati, ali treba reći da Mika do kraja albuma ne skida nogu s gasa i da svaka, ali baš svaka od 11 stvari (odnosno 14 od 14 ako govorimo o deluxe verziji) sa “No Place In Heaven” komotno može biti singl, i to masivan. Takvi “napucani” albumi znaju ponekad i ugnjaviti, no Mika je i to uspio izbjeći, uglavnom tako što je i zvučno i tematski konstantno nepredvidljiv i raznovrstan, ostajući naravno uvijek u granicama davno zadane pop matrice. Hoće li današnja masovna publika masovno izranjavanih ušiju znati cijeniti ovakav pop dijamant, drugo je pitanje...