Pokazali su da znaju i mogu svirati! Konačno!

ZAGREB - Što taj trabunja?- pitao bi se, vjerojatno, svatko tko je jučer u Linzu prvi put slušao Zagrebačku filharmoniju, a da je prije toga, kojim slučajem, bio pročitao moj članak od prije desetak dana u kojem piše da naš prvi orkestar svira falš i da nikog, pa ni dio muzičara, za to nije briga.

Čestitke novinaru

Shvativši što radim i odakle sam, konobar Miodrag iz Beograda, bez da sam ga išta pitao, za stol za kojim sam u hotelu pored dvorane jučer pisao ovaj tekst, počeo mi je donositi komplimente nastupu našeg orkestra od ostalih gostiju. Kaže da su mu sami od sebe počeli oduševljeno pričati o sjajnom koncertu na kojem su upravo bili. A kada sam nekima od njih i sam pristupio, predstavivši se kao novinar iz Zagreba, čestitali su i meni!

Može li se jedan orkestar u samo tjedan dana iz ponora vinuti do vrhunca? Može! I nitko sretniji od mene što sam to doživio. Već u petak, na koncertu u Zagrebu, vidjelo se da je zadatak shvaćen krajnje ozbiljno: temeljito pripremljene gudače predvodilo je oboje koncertnih majstora, a skupa su sjedili i stari i mladi vođa violončela. Limeni su puhači bili moćni i blistavi, horne besprijekorne, a njihovom vođi Vitkoru Kirčenku naklon do poda za siguran i prelijepo odsvirani zov kojim počinje gigantska partitura Brucknerove Četvrte simfonije. U Linzu je bio još bolji!

Prestižni ciklus

Nakon jako dugo vremena Zagrebačka je filharmonija jučer napokon imala važan međunarodni nastup u akustički i vizualno predivnoj dvorani Brucknerhausa koju je, na obali Dunava, s Brucknerovom glazbom 1974. otvorio i posvetio sam Herbert von Karajan s Bečkom filharmonijom.

Za razliku od nekih prijašnjih gostovanja, ovaj put nisu hrvatski porezni obveznici platili najam dvorane, već je orkestar bio gost u prestižnom ciklusu linzerskih nedjeljnih matineja, a sve su ulaznice bile rasprodane. Zasluga je to bečkog menadžera Benedikta Weingartnera koji, srećom, nije zlopamtilo. Naime, uprava ZF i njen posljednji šef-dirigent prije nekoliko godina već su bili imali angažman u Linzu, ali su ga, kao da su neprestano obasuti takvim prilikama, neodgovorno otkazali.

Dodatna motivacija

Na čelu orkestra ovaj put bio je maestro Martin Sieghart koji je podjednako kod kuće i u Brucknerovom gradu i u Brucknerovim simfonijama. Premda kod nas ništa nije nemoguće, ipak mi je teško pojmiti da bi među akademski obrazovanim glazbenicima, natprosječno talentiranima čim su dospjeli u Zagrebačku flharmoniju, moglo biti takvih balvana koje ne bi do kosti prožela veličanstvenost glazbe, mjesta i trenutka. I doista, uz uloženi trud u Linzu su bili dodatno motivirani. Slušajući ih osjećao sam se kao da stojim između dvije podjednako široke i moćne rijeke: s Dunavom iza leđa, a Brucknerovom simfonijom ispred sebe.

A slika Lovre von Matačića, koja je u petak bila okačena iznad pozornice Lisinskog, u Linzu je lebdjela još življe u mislima kao podsjetnik na slavna vremena kada je on u toj istoj dvorani sa Zagrebačkom filharmonijom dirigirao Brucknera. U prvom dijelu koncerta čuli smo popularni Griegov Klavirski koncert s vrlo solidnim austrijskim pijanistom Clemensom Zeilingerom, trenutno rezidentnim solistom Brucknerhausa.

No, u Lisinskom je početak vikenda, u kojem su naši filharmoničari svakako vratili dio narušenog umjetničkog dostojanstva, bio još bolji. Najprije je barem pola dvorane uz pljesak ustalo na noge u čast skladatelja i orguljaša Anđelka Klobučara dok mu je uručivana nagrada Matačić, a u publici je sjedio i njegov slavni brat, Matačićev nasljednik Berislav Klobučar.

Dolazi Kazushi Ono

Iako glazba suvremenija, temperamentnija i žustrija od Brucknerove, čini mi se, baš i ne leži maestru Sieghartu, u praizvedbi vrlo uspjelog Simfonijskog stavka Srđana Dedića, posvećenog njegovom profesoru Stanku Horvatu, ipak smo čuli mnogo lijepih „štrausovskih“ i „mesijanovskih“ harmonijskih svjetlucanja i pretapanja.

A solist u iznimno teškom Prvom klavirskom koncertu Béle Bartóka bio je čudesni Finac Olli Mustonen, pijanist koji u prstima ima, usuđujem se reći, pogorelićevski arsenal udara i dodira. A k tomu ima i onaj rijetki dar začaravanja glazbom pa je na bis čitavoj dvorani oduzeo dah sasvim jednostavnom „Starom mađarskom melodijom“ iz Bartókove dječje pijanističke zbirke.

Filharmonijski bljesak u Linzu, naravno, nije razlog za slavlje, nego vrijedan zalog za nastavak obziljnog rada koji očekujemo već ovaj tjedan, kada za dirigentski pult dolazi jedan od Zagrebu najdražih bivših šefova-dirigenata Kazushi Ono!