Jedna od zabavnijih teorija zavjere (copyright Patokracija) kaže da iza postanka koronavirusa, ne bi li se oporavili priroda i klima Zemlje, stoji Greta Thunberg. U tom poučnom YouTube videu o koroni jasno je rečeno da je ta teorija zavjere ad hoc izmišljotina, no već čitamo članke o tome koliko je brzo zrak postao čist iznad dijelova Kine i sjeverne Italije, kako se lako priroda obnavlja, a životinje slobodnije osjećaju u gradovima otkako su se smanjili industrija, promet, buka i “ljudski otisak”.
Englezi radi bird-watchinga ni ne moraju napustiti London, a lisice i veprovi uredno navraćaju u zagrebačke parkove, ali ako su životinje i promatrači ptica došli na svoje, jako su počeli patiti kibiceri gradskih djevojaka. Nije ni u normalnim okolnostima “promet” zgodnih djevojaka radnim danom bio “gust” po avenijama Novog Zagreba, no nakon donedavnog sjedenja po terasama kafića i kibiciranja, ipak bih doma dolazio ukočenog vrata, ali i ispunjene duše. Nisam imao ništa ni s jednom od njih, ali sve su na moj način bile moje jer dok ih gledam mašta radi svašta.
Tada bih se osjećao onako kako se u ukusno orkestriranom easy listening klasiku “Standing On The Corner” (1956) osjećao Dean Martin kad je ležernim glasom pjevao “stojim na uglu gledajući cure, ne postoji ljepše zanimanje, buraz”, “ja sam mačor koji bere vrhnje, nemam curu, ali imam snove”, “buraz, ako imaš bogatu maštu, zavrti je i okušaj”, “ne šalju u zatvor radi mišljenja ili pogleda”.
Eh, kakva su to krasna vremena bila, a ne ova šugava u kojima je uoči minulog, možda posljednjeg sretnog nam Božića, pod udar #Metoo pokreta došla i Dinova “Baby, It’s Cold Outside” (1959), skladana i napisana 1944. godine. Autor joj je Frank Loesser, kao i u slučaju “Standing On The Corner”, a revni cenzori iz #Metoo pokreta u prosincu 2019. godine, na konto “Baby, It’s Cold Outside”, poručiše da je “kontekst jako bitan” jer da je ta “pjesma prije 70 godina imala drugačije značenje” nego danas. Po njima, sad je to oda prisilnom seksu, a vjerojatno da bi se ovo ljeto iz #Metoo pokreta javili sa sličnom besmislicom i u svezi “Standing On The Corner”.
Kako je zbog koronavirusa žalosno malo ljudi na ulicama i trgovima, a čini se da će nam tako biti i u proljeće i u ljeto kad se “lijepe žene što prolaze kroz grad” ležernije odijevaju, nećemo biti prisiljeni slušati takve gluposti #Metoo aktivistica, no ni “gradski mačori” neće umorne oči naodmarati na “gradskim macama”. Prošla su ona krasna vremena u kojima je živio Dino, kad je Amerika bila potentna i prosperitetna i kad je bilo normalno gledati cure i okretati se za njima, udvarati im se i zavoditi ih, nagovarati ih na ljubav i seks sve dok im ne popusti gard.
Danas, eto, “stojin na kantunu” već sat vremena i oči su mi otpale, ali ne od gledanja u zgodne cure nego u zelenilo koje proždire gradski asfalt. Sve je manje rolerica, džogerica i skockanih cura koje žure na bus ili tramvaj, tek pokoja usamljena šetačica pasa, a kafići po kojima bih preko dana kibicirao slobodnije odjevene dame i klubovi u čijem sam mraku uvečer nekoć bacao mrežu sad su pusti poput prodavaonica namještaja na božićno jutro.
Zbog korone nesretni “mačor”, taman da i nađe neku, ne smije “maci”, čak ni u parku, prići bliže od dva metra. I zato je moja teorija zavjere da iza svega ovoga stoje #Metoo aktivistice koje već čujem kako, navodno zbog virusa, muškarcima dovikuju “šic, dva metra”. A kako ćeš nekoga “zbariti” bez “stiskavca”? Stoga molim glavnog direktora reinkarnacija, jer zna koliko sam se ovdje napatio u proteklih pola stoljeća, da me što prije reinkarnira kao Deana Martina. Sa svojim “Rat Pack” pajdašima Dino je imao sreću ne doživjeti ovo vrijeme i ovakvo preživljavanje nego punim plućima uživati život u zlatno doba Amerike.