PIŠE ANTE TOMIĆ Dan kad sam se zaljubio u Janelle Monáe

Dakle, to je to, pomislio sam. Godinama sam, gledajući rokere sa sijedim perčinima i pivskim trbusima preko kojih se razvukla Motorhead majica i njihove ženske velikih stražnjica u tijesnim crnim kožnim hlačama, razmišljao kako ću i ja jednom biti najstariji na nekom koncertu. I taj je trenutak, čini se, stigao. Okrećući se u mnoštvu primijetio sam, istina, dvojicu ili trojicu koji su možda bili stariji, ali ne zanosim se previše. Moja generacija večeras nije ovdje.

Ali, znate što, poslužit ću se stihovima umjetnice koja nas je večeras okupila u berlinskoj Columbiahalle: “Meni se to sviđa i jebe mi se ako sam jedini kojemu se to sviđa. Nikad nisam slijedio druge”. Janelle Monáe u pjesmama ima mnogo takvih zgodnih, jednostavnih savjeta za sve koji se ponekad osjete drugačiji od većine, neprilagođeni, usamljeni i čudni, kao što se ja osjećam većinu svoga života. Ovo je svakako jedna takva prilika, mnogi bi se iznenadili da me ovdje vide. Moram se vratiti nekoliko mjeseci unatrag da vam to objasnim.

Sve je počelo nešto prije Božića. Tražeći nekakvu novu muziku, kao što je redovito, nezasitno tražim, jednog sam popodneva izabrao “Dirty Computer” Janelle Monáe s popisa najboljih albuma 2018. Za Monáe sam nešto malo znao otprije nekoliko godina, kad je gostovala na šibenskom Terraneu. Uzeo sam tada slušati njezin debitantski “The ArchAndroid”, ali nije mi se svidjela toliko da bih otišao na koncert. Jednako je bilo i s “Dirty Computerom” u prosincu: činilo mi se da shvaćam zašto mladu autoricu svi hvale, ali meni, ponovno, nije legla. Nakon nekoliko pjesama okrenuo sam na nešto drugo, bliže mome ukusu, i zaboravio na gospođicu Monáe.

No, ne znajući, njezinom muzikom neočekivano sam zarazio petnaestogodišnju kćer i to sam otkrio tek kad mi je nekoliko mjeseci kasnije otpjevala “Django Jane”. Od početka do kraja, bez zastajkivanja je izrecitirala više od četiri stotine riječi jedne vrlo brbljive rap stvari, ne zaobilazeći prostote, ali obzirno preskačući “n-words”. Gledao sam je netremice, zapanjen njezinim besprijekornim engleskim, ponosan na njezin muzički izbor i zaljubljen u njezinu političku ispravnost.

Stara gunđala

Od toga trenutka mnoge sate proveli smo slušajući Janelle Monáe. Došla bi pored mene iza ručka, dok bih čitao, pa bismo pustili “Crazy, Classic, Life” ili “Electric Lady” i razgovarali o stihovima i u tome sam neusporedivo više uživao nego kad bi me pitala nešto o Zrinskim i Frankopanima ili o Dragutinu Tadijanoviću.

Kako mi muzika puno znači, potrudio sam se, vjerojatno više od ičega drugoga, da moj sin i kći ne ostanu tudumi, već znaju za Woodstock, CBGB, Dylana i Beatlese, pogledaju Altmanov “Nashville”, “Rocky Horror Picture Show” i “Blues Brotherse”. Zaustavio bih “Velikog Lebowskog” braće Coen baš svaki put da ih upozorim: “Slušajte sad, ovo Townes Van Zandt pjeva ‘Dead Flowers’ Rolling Stonesa” ili “Gledajte, ovaj na kojega je John Goodman potegao pištolj je country pjevač Jimmie Dale Gilmore”.

Moje je pedagoško načelo da je neusporedivo važnije znati tko je David Bowie nego tko je Ante Gotovina, a djeca me nisu razočarala. Moji su najljepši trenuci s njima prošli u dijeljenju muzike, a jednostavno sam obožavao kad bi oni mene nešto naučili. Osjećao sam da sam uspio kao roditelj kad bi me sin upoznao s bendom za koji prije nisam čuo.

Tako me je i kći zapravo upoznala s Janelle Monáe, neosjetno me je uvukla u jedan umjetnički svijet koji mi se nije činio blizak. Po duši govoreći, isprva sam vjerojatno više želio razumjeti svoje dijete, ali nakon nekog vremena sam shvatio kako je posrijedi zaista genijalna, besprijekorno napisana, odsvirana i producirana pop-muzika.

Između gomile onoga što svakodnevno slušam, a što su u znatnoj većini snimila neka stara gunđala, cinični, gorki i suicidalni bijelci, odjednom se ugurala jedna mlada, vrckasta crnkinja iz Kansasa. Shvatio sam da sam u nevolji kad sam je počeo slušati i ako mi male nije bio u blizini, a kad sam slučajno opazio da je Monáe na europskoj turneji, upravo nekako kad nama završi škola, nije trebalo dugo da se na sjednici kućnog savjeta dogovorimo što ćemo i kako ćemo.

I naposljetku me evo u berlinskoj Columbiahalle. Stršim, što bi narod rekao, kao krme u Teheranu. Omladina oko mene pleše, a ja se ne usuđujem. Čini mi se neprilično, ne želim sramotiti strogu gimnazijalku pored sebe, ali i bez toga uživam. Peteročlani bend praši uzbudljivu mješavinu rhythm and bluesa, soula, funkyja i hip-hopa. Svega tu ima. Umjetnica je s odličnim uspjehom i pohvalnicom nastavnog vijeća svladala gradivo, prošla i “What’s Goin’ On” i “Freak Out” i “Purple Rain” i između svega toga našla autentični, svoj glas, napisala pjesme koje su u najboljoj tradiciji crnačke muzike, istovremeno i pametne i rasplesane, i politički važne i seksi.

Berlin je pravo mjesto

Skromnog podrijetla, kći podvornice i vozača kamiona, koji je osim toga bio i narkoman, Janelle Monáe upoznala je svakovrsnu nesreću, i oskudicu, i ovisnost, i rasnu nejednakost na američkom Jugu, a povrh svega je biseksualna. O svemu tome ona pjeva samosvjesno, neopterećeno, osjećajno i duhovito. Na momente je tako eksplicitna da bi se tkogod sramežljiviji zarumenio. Ima stihova u pjesmi “Pynk” koje smo kći i ja obazrivo propustili jedno drugome rastumačiti. Radije sam se pravio kako ona ne razumije što je ustvari ružičasto, kao što je i ona zacijelo mislila da je njezin siroti tata malo glup. Primjećujemo ipak da je na koncert došlo mnogo homoseksualnih parova. Ali, to je valjda ovdje uobičajeno, gdje god dođeš mnogo je gejeva i lezbijki.

Odlično smo izabrali gdje ćemo doći. Berlin je pravo mjesto za ovu muziku zbog svoje otvorenosti, slobodoumnosti i zbog svih avangardnih umjetničkih tradicija, od Waltera Gropiusa i Bertolda Brechta do Davida Bowieja i Nicka Cavea, i zbog onoga nasilja i tjeskobe koju grad još pamti, prvo iz nacističkog vremena, a kasnije iz sovjetske diktature. Sve to savršeno pogađa atmosferu pjesama jedne mlade crnkinje, seksualno ambivalentne feministice koja drsko ustaje protiv rasne nesnošljivosti i vjerskog fanatizma današnje Amerike. Visoki betonski zid s bodljikavom žicom na vrhu koji bi Donald Trump podigao prema Meksiku nije, napokon, drugačiji od zida kojim je Nikita Hruščov jednom presjekao Berlin napola. To je politička lekcija koju sam želio dati svome djetetu, a usput smo se, naravno, i sjajno zabavili u prvorazrednoj muzičkoj i plesnoj priredbi. Bila je to, po priznanju moje kćeri, najbolja večer ikad.

“Di ćemo sad?” upitao sam izlazeći iz Columbiahalle, a moje se šašavo dijete nasmiješilo i reklo: “Imamo sto šest milja do Chicaga, pun rezervoar goriva i pola kutije cigareta. I vani je mrak, a mi nosimo sunčane naočale”.