Piše Aleksandar Dragaš: ‘Tom Verlaine nudio je jecajući vokal koji je divno pasao uz jecaje njegove gitare‘

Nema puno glazbenika koji su s relativno malim opusom polučili tako veliki utjecaj na rock glazbu kao što je to pošlo za rukom Tomu Verlaineu. Tri albuma njegovog benda Television i devet solo albuma u pola stoljeća dugoj karijeri zaista nije mnogo, no i to se uklapa u tezu kako je minimalističkim pristupom Verlaine, prvenstveno zahvaljujući kultnim albumima Televisiona "Marquee Moon" (1977) i "Adventure" (1978), uvelike inovirao rock i ne samo rock glazbu.

Rođen 13. prosinca 1949. u New Jerseyu, Tom Verlaine se iz tog grada zaputio u New York, baš kao i Patti Smith čija je kćer Jesse Paris obznanila vijest o Verlaineovoj smrti, nakon kratke bolesti, 28. siječnja 2023. godine. Ne čudi to jer Patti i Tom su bili od onih legendarnih likova iz njujorškog kluba CBGB koji je promijenio ne samo zvučnu sliku tog velegrada nego i cijelog svijeta. Oboje su stasali i pod utjecajem francuskih simbolističkih pjesnika, koliko i pod utjecajem Boba Dylana i rock glazbe 60-ih pa je Tom umjesto pravog prezimena Miller počeo koristiti prezime Verlaine jer je obožavao liriku Paula Verlainea (1844-1896).

I Richard Hell je preselio iz New Jerseya u New York pa Tom i on oformljuju sastav Neon Boys koji će se nakon samo jednog EP singla razdvojiti na dvije "frakcije". Jedna je postala Television pod vodstvom Toma Verlainea, a druga Richard Hell & The Voidoids.

Zanimljivo, gitaru je u Neon Boysima trebao svirati Dee Dee Ramone, ali i Chris Stein, kasnije gitarist sastava Blondie. Ubrzo će svi postati dio CBGB scene: Television, Pattie Smith, Ramonese, Blondie, Talking Heads, The Dead Boys, Richarda Hell & The Voidoids, The Cramps, B-52’s, Misfits, Joan Jett, Johnny Thunders & The Heartbreakers, Suicide, Wayne County, The Fleshtones, Mink DeVille…

Malo kad je jedan tako mali klub, osnovan 1973. godine, toliko mnogo promijenio u glazbi, a baš je Television 1974. godine tamo održao jedan od prvih važnih koncerata, kako za sam bend, tako i za spomenuti klub. I upravo se kroz prizmu Televisiona može najprimjerenije objasniti što je bio CBGB. Ne samo prljavi, zapišani i zasrani punk klub nego rasadnik nepojmljivo važnih izvođača koji će uskoro izvršiti veliki prevrat u rock glazbi i pop kulturi.

Jednako tako, Television su bili i proto-punk i post-punk i art-rock i new wave bend, sve u isto vrijeme. Bez njihova prva dva albuma - "Marquee Mooon" koji se često poima jednim od najimpresivnijih debi albuma u povijesti rocka te "Adventure" koji se jednako često poima kao djelo na kojem je na najbolji mogući način izbjegnuta famozna "zamka drugog albuma" - teško je zamisliti mnogo toga što se dogodilo u underground rocku 80-ih, alter-rocku 90-ih te u indie-rocku 21. stoljeća. Doslovce ne mogu zamisliti Joy Division i Wire, R.E.M. i The Smiths, Sonic Youth i Pavement, Pixies i The Dream Syndicate, The Strokes i Arctic Monkeys pa čak ni gitare na albumima U2, Peppersa i Nirvane bez Televisiona. Kao ni ovdašnji novi val, uključivši i Azru i EKV.

Jednako tako je jasno da Televisiona ne bi bilo bez The Velvet Undegrounda, a dojam je i da su oba benda primjerke svojih albuma u ne baš velikoj nakladi uglavnom prodali onima koji će potaknuti time oformiti svoje bendove. I kod Televisiona i kod Velveta bilo je zamjetno odsustvo bluesa kao forme iz koje se djelomice razvio rock‘n‘roll, a zauzvrat je naglašen utjecaj avangardnijih glazbenih postupaka, eksperimentiranja, atonalnog, dronea pa čak i jazza premda je Lou Reed jednom rekao kako su za pjesmu dovoljni "jedan akord, dok su dva previše, a s tri si već u jazzu".

Nečim sličnim se rukovodio i Tom Verlaine koji je uvelike inovirao električnu gitaru uvelike oslonjen na delay, reverb, flanger i tremolo, ali nikad sklon zamornim solažama. Pedantan i krasan razvoj melodija, minuciozna svirka radikalno pomaknuta od trendova koji su tada prevladavali bili su forte Verlainea kao gitarista. Uz to je nudio i jecajući vokal koji je divno pasao uz jecaje njegove gitare. Mike Scott iz The Waterboysa smatra ga revolucionarnim koliko i Hendrixa, premda je Verlaine bio posve drugačiji: "Bio je najbolji rock and roll gitarist svih vremena i mogao je poput Hendrixa plesati u sferama protegnutima od garažnog do kozmičkog rocka". Istina, a ta dva genija su se na neki način srela u drastično različitim verzijama pjesme "Hey Joe". Taj tradicional je najviše proslavio Hendrix, ali poslušajte i verziju iste pjesme od Patti Smith u kojoj gitaru svira Verlaine; njih dvojica bili su dvije strane istog novčića.

Međuigra gitara Toma Verlainea i Richarda Lloyda u Televisionu bila je očaravajuća i fascinantna koliko i suradnja Lou Reeda i Johna Calea. Nažalost, premda je Verlaine bio i predivan, tankoćutan pjesnik, njegova solo karijera nakon relativno brzog raspada Televisiona nije dosegla razinu one Lou Reeda pa čak ni one Johna Calea. Nekako je sve što je snimao na solo albumima ostalo u sjeni "Marquee Moona" i "Adventurea", a to vrijedi i za povratnički album Televisiona pod imenom "Television" iz 1992. godine. Formalno su nastavili u nešto izmijenjenoj postavi svirati sve do pandemije korone, no frendovi koji su u ovom stoljeću Television ne jednom gledali i slušali uživo u Amsterdamu uglavnom su bili razočarani. Zakočen takvim informacijama, nikada nisam - sad mi je pomalo žao - otišao na neki od tih koncerata Televisiona, možda i stoga što nisam htio deziluzionirati onu iluziju i magiju koju su u meni stvorili "Marquee Moon" i "Adventure". Kad sam ranih 80-ih nabavio ta dva predivna albuma o noćnim boemima i prekrasnim gubitnicima u koje je, unatoč svemu što je potaknuo svojim zvučnim kreacijama, na svoj način spadao i Tom Verlaine.