PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Novi album 'Day Breaks' potvrđuje da je Norah Jones najuvjerljivija kad osvaja putenošću i mekoćom

Visoke naklade i danas su moguće, dokazuje Adele, no one su sada takvi izuzeci u odnosu na početak milenija da bi se čovjek više iznenadio kad bi čuo za tiražu veću od pet ili deset milijuna primjeraka nego kad bi na Bundeku ugledao živog pterodaktila kako ganja labudove. Moguće je da bi “Day Breaks” u odnosu na “Come AwayWith Me” prošao jednako i da nije bilo internet revolucije, ilegalnog dowloadinga i na koncu streaminga kao danas prevladavajućeg načina nabave i slušanja glazbe, ali sumnjam jer sa 44.000 primjeraka u prvom tjednu objave Norah je bez problema ušla na broj 2 američke liste najprodavanijih albuma. Prije petnaestak godina za takvo što trebalo bi joj između četvrt i pola milijuna primjeraka, i to samo u tom, prvom tjednu prodaje, dok se danas računa da je neki album dobro prošao ako toliko ostvari u prvoj godini od objave.

Znam, davim s podacima, ali moram jer nakon četiri albuma na kojima si je inteligentno otvarala i neke druge glazbene sfere, “Day Breaks” je stilski i sadržajno najbliži njezinom glasovitom, multiplatinastom debiju “Come Away With Me” samo što je osmišljen, postavljen i realiziran još šire i s mnogo više iskustva. Ovdje je takva nakana podcrtana ne samo izborom pratećih glazbenika i uglednih gostiju nego i obradama “Fleurette Africaine” Dukea Ellingtona i “Don’t Be Denied” Neila Younga.

Doduše, i na debiju je bilo uglednih gostiju poput Billa Frisella, Jenny Scheinman i Tonyja Scherra. Kasnije je surađivala s Williejem Nelsonom, Rayom Charlesom, Ryanom Adamsom, Wyntonom Marsalisom, Jackom Whiteom i drugima. Sada se u toj roli, među ostalima, pojavljuju mag John Patitucci (bas), titan Wayne Shorter (saksofon) i majstor Brian Blade (bubnjevi) s kojim ne surađuje prvi put. Sve njih Norah je pridobila glasovnom senzualnošću u filigranskoj pratnji glasovira kojom je natopljen i ovaj elegantan album vokalnog jazza, povrh posut zlatnom country i folk, blues i soul prašinom.

Usto, “Day Breaks”, nakon “Come Away With Me”, njezin je prvi album nastao, kako ističe, posve za klavirom. Zamjetno je i da je danas iskusna kantautorica koja bez ikakvog straha i najmanjih problema u svoj graciozni glazbeni mikrokozmos inkomporira iskustva stečena u suradnjama s Levonom Helmom i Garthom Hudsonom iz The Banda, Marcom Ribotom i M. Wardom, Foo Fighters i Belle & The Sebastian. Već dugo nije šiparica na rubu nesvjestice pri susretu s nekim od svojih uzora i idola. Na koncu, koliko god njezina vrludanja na prethodna četiri albuma bila simpatična pa i uvjetovana megauspjehom albuma “Come Away With Me”, naizgled krhki i nježni, ali suvereni i samopouzdani dosezi na “Day Breaks” potvrđuju da je Norah najuvjerljivija kad osvaja putenošću i mekoćom; proizašlima iz klasičnijeg vokalnog jazza i osjenčanima stilovima kojima je zarano počela surfati kako bi si proširila radijus kretanja.