'MY WAY'

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Nelsonov klasik s obradama Sinatre u doba kvarnih hitova

 

Premda živuća legenda country glazbe, Willie Nelson jedan je od najvećih diskografskih uspjeha zabilježio multiplatinastim easy listening albumom “Stardust” na kojem je prije točno četrdeset godina obradio Gershwinove klasike iz ostavštine koju u SAD-u kolektivno nazivaju “velikom američkom pjesmaricom”. U međuvremenu se neumorni i neuništivi Willie (85) istoj najotvorenije vraćao na albumima “American Classic” (2009) i “Summertime: Willie Nelson Sings Gershwin” (2016).

Ulazio je i u jazz, najzamjetnije na albumu “Two Men With The Blues” (2008) s trubačem Wyntonom Marsalisom, a u opusu ima još nekoliko albuma koji na sličan način iskaču iz countryja u lakonotni evergreen repertoar poput “Healing Hands Of Time” (1994), “What A Wonderful World” (1988), “Always On My Mind” (1982) ili “Somwhere Over The Rainbow” (1981). U taj dio opusa spada i netom objavljeni “My Way” na kojem Willie pjeva neke od najvećih hitova Franka Sinatre s kojim je i prijateljevao.

S obzirom na to, Nelsonovi prepjevi Sinatrinih hitova ne predstavljaju iznenađenje poput nedavnih Dylanovih prepjeva pjesama “The Voicea”, a i kako iznenaditi publiku kroz, vjerovali ili ne, šezdeset i osmi album, u što nisu ubrojeni kolaboracijska, božićna i live izdanja. Samo u ovom desetljeću “My Way” je jedanaesto Nelsonovo studijsko djelo, a toliko neki ne objave ni u tridesetogodišnjoj karijeri. Ili imaš talent i želiš šljakati ili ga nemaš i ne želiš.

Iz tih postulata i proizlazi s kojom je lakoćom, vjerojatno u tek tri-četiri sessiona u jednako toliko dana, Willie otpjevao Frankove hitove uz elegantne orkestracije Buddyja Cannona; negdje na pola puta između Sinatre i Dylana. Pa koliko god se činilo nebitno osvrnuti na album na kojem jedan stari country pjevač pjeva hitove pokojnog velikana lakih nota, možda je baš važno jer Williejev “My Way”, pogotovo u doba potrošnih i bezukusnih hitova s teško oštećene tekuće trake lakokvarljive muzike, zvuči poput klasika. Ako i staromodno, ipak određeno za vječnost. Prvo, jer ukazuje zašto su Sinatrine pjesme preživjele, a mnoge “moderne” nisu.

Drugo, zato što je Willie i danas institucija, a tek jučer zasjale zvijezde već leže u prašini zaborava. Uz to, “Fly Me To The Moon” i “Summer Wind”, “Blue Moon” koju je više proslavio Elvis i “It Was A Very Good Year” koju je Sinatra snimio 1966. godine kad se pod najezdom Beatlesa osjetio starim i poraženim, Willie pjeva na svoj način. A to je najčujnije u naslovnoj “My Way” koju Sinatra, “premda je kraj blizu”, dovršava trijumfalistički, gotovo osvetnički, pa i s gnjevom u glasu kako ga je “pročitao” nesretni Sid Vicious.

Nelson započinje slično, ali završava smirenije i tiše, sjetnije i nježnije. Nalik nekom starom kauboju koji uz vatru u kaminu sam sebi mrmlja u bradu kako je “My Way” bio drukčiji i teži, ali ispravan i pošten. Njime se ne želi iznova dokazivati ili hvaliti, kamoli svetiti ili trijumfirati, nego tek šapnuti da je to pjesma čovjeka pomirenog sa sudbinom, ali i posve zadovoljnog sa svime što je sve, zašto i kako u životu učinio i prošao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:14