PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Glazbenici još uvijek vjeruju da se gitarom može mijenjati svijet

Nedavno se navršilo 50 godina od glasovitog “I Have a Dream” govora Martina Luthera Kinga kojim je krenula borba za crnačka prava u Americi da bi nekoliko godina poslije James Brown, Sly Stone i Marvin Gaye postali glazbena snaga tog pokreta. U isto vrijeme, Bob Dylan je kroz folk i sociopolitički angažirane pjesme rock’n’roll, od tinejdžerskog žanra na izdahu, pretvorio u društveno relevantnu snagu i postao mesija mladih, Beatlesi postadoše veći od Isusa, a kulminacija politizirane glazbe bio je Woodstock 1969. godine s potresnom Hendrixovom izvedbom američke himne. Bila su to uzbudljiva vremena u kojima nije bilo teško povjerovati da je glazbom moguće mijenjati društvo, politiku pa čak i zaustaviti rat u Vijetnamu. Godine 1976. punk je nastao i kao bunt mladih, ozlojeđenih besperspektivnošću i društveno-ekonomskim odnosima koji će se dolaskom na vlast Margaret Thatcher i Ronalda Reagana još više pogoršati. Sex Pistols su išli glavom kroza zid, napali kraljicu, a The Clash i Bruce Springsteen ispjevali velike i važne priče o borbi protiv urušavanja industrije, gubitka radničkih prava i uzletu svežderskog kapitalizma, čije posljedice osjećamo i danas. Svoje su snove imali Bob Marley i plejada reggae glazbenika, a u prvoj polovini 80-ih hardcore punk je bio internacionalni pokret za borbu protiv kapitalizma i hladnog rata iz kojeg su, baš kao i iz hipi pokreta, proizašla antikorporativna i antiglobalistička gibanja. Čak je i hip-hop s Public Enemy, N.W.A. i Run-DMC počeo kao “crnački CNN”, odnosno crnački punk, a i grunge se moglo tumačiti, premda nije bio izravno ispolitiziran kao želja mladih da se odmaknu od pogubne konzumerističke matrice društva. Svoj obol tome dali su i sastavi poput Rage Against the Machine, Asian Dub Foundation i Fun-Da-Mental.

Danas, i tako već godinama iako smo svjedočili ujedinjavanju izvođača u borbi protiv Georgea Busha, gotovo da nema mlađih koji bi željeli politizirati svoju glazbu pa to i dalje čine - gotovo usamljeni - “starci” poput Springsteena, Neila Younga, Coodera, Dylana, Stevea Earlea, Paula Wellera, Jelle Biafre iz nekadašnjih Dead Kennedys i Manu Chao, koji je postao novi Bob Marley. Ipak, užasno nam fale neki novi, mlad i Joe Strummer i Johnny Rotten, odnosno snažniji glazbeno-politički front, čiji bi “mladoturci” krenuli u radikalniju borbu s kapitalizmom kakvog danas znamo. Bilo je krasno vidjeti akustične gitare na Occupy prosvjedima, ali s ozbirom na besperspektivnost mladih, čudi da se novi punk ili neki novi hipijevski pokret ne događa. Konzumeristička ugoda, izgleda, otupila je oštricu mladih koji naivno vjeruju da se svijet može mijenjati Facebookom, smartphoneom i krađom Nike tenisica.

U našoj regiji - napaćenoj ratom, pretvorbenom pljačkom i tranzicijom - stvari, zbog svega što smo prošli i što kusamo i danas, stoje bitno drugačije pa čak i nema potrebe prizivati Štulića. Iako su narodnjaci i estradnjaci i dalje dobro uhodan biznis, činjenica je da se među regionalno najpopularnijim izvođačima nalaze i oni koji bez krzmanja iznose svoja sociopolitička stajališta. I to ljevičarska, kad to već ne čine političke stranke tzv. ljevice. Hladno pivo bilo je među prvima na tom braniku, a kako su oni naslijedili KUD Idijote, tako su za njima krenuli, nažalost, manje popularni punk bendovi, ali i TBF, Edo Maajka, Frenkie, Kandžija i niz drugih repera. Dubioza kolektiv postao je najveći i najpopularniji bend regije baš zahvaljujući sociopolitičkom naboju efektnih pjesama s uzavrelih albuma “5 do 12” i “Apsurdistan”. Damir Avdić je postao kontroverzan jer i tvrdoj desnici, i salonskoj ljevici, i pomodnim antiglobalistima pljuje istinu u oči, sam s električnom gitarom koju zove bomba. “Mein Kapital” bio je vjerojatno najžešći politički album 2012. godine, i to u svjetskim razmjerima, samo što ga vani zbog jezične barijere ne mogu razumjeti. Avdić je nedavno objavio novi album, podjednako “opasnog” naslova “Human Reich” u čijoj naslovnoj pjesmi, među ostalim, izgovara istine poput “živim u svijetu u kojem je religija Bog, vjera oružje za masovno uništenje, sirotinja vojska, novac oltar, MMF bogomolja, kamatar svetac, valuta ikona”. Čak se i politički neizravne pjesme s novog albuma “Walt” Pipsa mogu iščitati kao politički iskazi, odnosno potvrda teze da i nepolitičke pjesme mogu postati političkima kao što se to dogodilo Majkama s Baretovom “Vrijeme je da se krene”. Doista, ovdje inteligentniji i ljevičarski orijentirani glazbenici možda su i jedina prava politička ljevica koja osjeća i mari za probleme običnih ljudi u raljama recesije koja ovdje vjerojatno i neće proći.

Nažalost, nasuprot njima stoji notorni Thompson s radikalnim desničarskim stavovima koji zapravo ne haje za probleme običnih ljudi, ali zna kako “zakuriti” vatru koja bi trebala spaliti sve koji ne misle kao “veliki Hrvati”. Srbija ima Boru Čorbu i trajno bi mu trebalo zabraniti da stupi nogom na hrvatsko tlo, a kamoli da na njemu zapjeva. Dok se tako Thompson zaklinje u ljubav prema Bogu, domovini i obitelji, iz njegovih pjesama doslovce kulja mržnja prema drugima i drugačijima - podjarena ideologijom krvi i tla, jedne vjere i jedne nacije - koja nailazi na masovan odaziv. No, čak se tom i takvom Thompsonu mora priznati da je do silne popularnosti i slave došao zbog prvenstveno politički intoniranih pjesama.

Za utjehu ostaje da i oni “crveni”, koji ne mrze druge i drugačije nego žele pridonijeti borbi protiv ovakvog Kapitalismusa iz kojeg se i na svjetskoj razini može izroditi neki novi Reich, uživaju popularnost kojom su postali društveno relevantna snaga te uz nekoliko sjajnih novinskih komentatora gotovo jedina prava ljevica na sociopolitičkoj sceni. Čak i ako prihvatimo tezu da glazba više nije kadra mijenjati svijet, ona i danas može utjecati na svjetonazore pojedinaca, a time ionako sve počinje. Pitanje je tek hoćete li početi s Thompsonom ili TBF-om.