NOVI ALBUM ROBERTA PLANTA

PIŠE ALEKSANDAR DRAGAŠ Glazbeni melting-pot 'zlatnog boga rocka'

Fanovima Led Zeppelina, umjesto iščekivanja reunion turneje do koje vjerojatno nikad više neće doći, bilo bi uputnije da se pozabave desetim studijskim albumom Roberta Planta. Naime, Plant ima potrebu bježati od mitologije Zeppelina onoliko koliko se Page ima potrebu baviti arheologijom svog neprežaljenog sastava. Oba su posla legitimna, ali koliko god guštali u reizdanjima Zeppelina (uskoro će biti objavljeno prošireno izdanje ključnog albuma “IV”), Plantovo istraživalačko mutiranje i restrukturiranje žanrova s raznih strana svijeta danas je ipak intrigantnije. Nakon “americana” albuma “Rasing Sand” (s Kraljicom bluegrassa Alison Krauss) i “Band Of Joy” (na kojem je učešća imala i njegova donedavna ljubavnica Patti Griffin s kojom je jedno vrijeme živio u teksaškom Austinu), Plant se vratio glazbenicima s kojima je 2005. godine objavio album “Mighty ReArranger” među kojima ključnu ulogu igra Justin Adams, multiinstumentalist i producent albuma Tinariwena. Tada se taj bend zvao Strange Sensation i imali smo ih prigodu s Plantom slušati uživo na splitskim Prokurativama, dok se sada u nešto izmijenjenoj postavi prilično zgodno, s obzirom na glazbenički diskurs, taj prateći sastav naziva The Sensational Shape Shifters.

Novi album Plant je nazvao “susretom, trancea i Zeppelina”, no i ta zgodna sintagma preuska je za opis onoga što se događa na stilski eklektičnom i svirački fascinantnom “Lullaby... And The Ceaseless Roar”. Izvorište mu doista jesu Zeppelini, posebice njihov blues-rock iz kasnih 60-ih i folk-rock motivi iz ranih 70-ih, no Plant je nadrastao svoje temelje baš poput Damona Albarna kojem su Blur postali preuski. Obojica su “širokopojasni”, “renesansni” glazbenici pri čemu valja istaknuti da je Albarn baš po uzoru na Planta, Byrnea, Enoa i Gabriela počeo švrljati Afrikom. Tako je i “Lullaby...” natopljen prekrasnim zapadnoafričkim motivima, ali i engleskom mistikom, keltskom glazbom, sazvučjima globalnog melting-pota koji već desetljećima snažno odjekuje Londonom, recepturama kakve su patentirali Portishead i Radiohead, bluegrassom koji se stapa s progresivnom elektronikom, blues-rockom pretopljenim u trip-hop kakvog su patentirali Massive Attack prema kojima strasni diskofil Plant odavno gaji simpatije, odnosno globtroterskim eksperimentima Wobblea, Strummera, Coodera, Waitsa i Lanoisa.

Poput Plantova života, “Lullaby... And The Ceaseless Roar” je istodobno korijenski i lutalački; album začet u tradiciji folka, rocka i bluesa, ali i posve otvoren globalnom beatu, klasičan i moderan, gotovo posve oslobođen nostalgije, ali i snažno obilježen Plantovim nevjerojatno bogatim glazbenim i životnim iskustvom. Klinci bi i danas trebali učiti od njega što je rock bio u 70-ima, ali i što sve može biti danas jer “Lullaby...” je izvrstan rock album čak i kad njegov tvorac bježi u fuzije radikalno drugačije glazbe. Nekoć polugoli “zlatni bog rocka” iznašao jedan od najdecentnijih načina starenja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 11:55