INTERVJU POVODOM 25. GODIŠNJICE

PERO BELUHAN IZ MAYALESA 'Drajva me kad naletim na likove kojima naša glazba znači kao što meni znače Bebe na vole, Bacharach, Pipsi, Belle&Sebastian'

 Sandra Šimunović / CROPIX
 

Treći album Mayalesa, “Simbol za sunce”, bio je jedan od nominiranih za album godine na Porinu 2018. Nije ga osvojio jer je mlada i vedra, skladna i simpatična Mia Dimšić “pomela sve”, osim Josipe Lisac u kategoriji najbolje ženske izvedbe, ali je ipak opravdano ovjenčan (barem) Porinom za najbolji album rock glazbe (što također nije mala stvar).

Uz to kritika ga je tijekom prosinca proglasila najboljim albumom 2017., unatoč jakoj konkurenciji izdanja poput “Chui ovu glazbu” fusion-jazz trija Chui i Jazz orkestra HRT-a, “Iluzija” uvijek ukusne pop pjevačice Natali Dizdar, “Pogrebi i pomiriši” pouzdanih Jinxa, “To Love” Jonathana i niske drugih.

Naravno, to nije jedini povod za razgovor s Perom Beluhanom, frontmenom i uz Vladu Mirčetu i Luku Gečeka jednim od tri glavna autora pjesama Mayalesa koji su tijekom vremena, nakon trinaest godina stanke između prva dva albuma, “Svima želim raj za sve” i “Mayales 2”, izveli transformaciju kakvu je teško naći i u okviru svjetske glazbene produkcije.

Vidim na plakatima za koncert u Tvornici kulture, 20. travnja, doduše naopačke i s desna nalijevo, ali ipak piše “j....., najbolji smo”. Zaozbiljno ili šala?

- Zapravo, to je parafraza jednog stiha s albuma “Simbol za sunce”. Razmišljali smo pod kakvom egidom najaviti koncert u Tvornici pa nam se to učinilo kao idealan sukus prilično apsurdne situacije, brutalna realnost s jedne strane, a s druge svi vaši nevjerojatni hvalospjevi o albumu. Recenzije su predivne, ali unatoč tome, i činjenici o 25 godina postojanja Mayalesa te svim dobivenim Porinima, i dalje me jedna novinarka, nakon nedavnog proglašenja nominacija za tu nagradu, pita kako je to napokon biti nominiran?! Mayales uživa ugled među jednom određenom manjinom, no za 90 posto Hrvata, kako kaže jedna prijateljica, mi smo samo jazz.

No, priča o bendu je dugačka.

- Dugačka i uzbudljiva. Da, slavimo 25 godina, no ja i dalje imam osjećaj da se tek ufuravamo. Ne nosimo baš neki ruksak iskustva i samouvjerenosti, i dalje se ispočetka pitamo znamo li napisati dobru pjesmu, da li ima još rifova u šaržeru… a da ne pričam o mojoj pjevačkoj roli, uopće o smislu svega ovog.

Pa “Mayales 2” i jest bio neka vrst novog početka, kako zbog trinaestogodišnje pauze od prvog albuma tako zbog prilično drukčijeg stila i sadržaja, zvuka i estetike. Zašto tako duga stanka?

- Možda bismo ti i ja trebali otići negdje na par dana da ti to sve objasnim, ali vjerovao ili ne, cijelo smo vrijeme radili glazbu. Vlado i ja smo kuhali pa prekuhali, i nismo više znali pišemo li za Mayales ili nekoga drugoga - jer i to smo radili. Usporedno se događao i život, filmovi i knjige, sulude ljubavi, djeca, moj obračun s diskografskom industrijom u kojoj sam devet godina radio… Malo ukletosti i puno bunta, dva puta smo krenuli snimati drugi album, no uspjelo je tek kad nas je Coki potegnuo za uši, počešljao kaos i odvukao u Funhouse.

Otkuda takva promjena u glazbi?

- Prvo, Vlado i ja smo ostali jedini iz prve postave Mayalesa koja se burno raspala. Bio je to jebeno dobar bend, ali negdje je morao platiti tu svoju jebenost, nismo više mogli raditi skupa, a poslije Porina 1999. više nije bilo ni poziva za svirke. Drugo, početkom ovog stoljeća bio sam zaražen japanskom pop estetikom poput one sastava Pizzicato Five pa Beckom i nekim glazbenim stilovima koji su za većinu ondašnjih članova naprosto bili suviše bizarni i glupi. Treće, Vlado Mirčeta je polagano pokazao svoju raskoš i lucidnost, raspištoljio se i odjednom se sve to dobro stopilo u film koji je obojci klapao bez ikakvih trzavica.

Odavno kućna tehnika dopušta da sami sklapamo songove, kompletne aranžmane, pa čak i neke produkcijske smjernice. Četvrto, trinaest godina je u glazbi i njenim mijenama jako dug period, to je kao period od psihodelije do novog vala, ukus nam se s vremenom mijenjao pa smo od acid-jazza došli do psihodeličnog pop-rocka, americane, folka i to prilično spontano i prirodno. Počeli smo se zajebavati s raznoraznim žanrovima, čak i s estradom… naravno, u nekim našim gabaritima.

Između “Mayales 2” i “Simbola za sunce” prošlo je “samo” pet godina i ta dva albuma ipak su međusobno povezanija, ali mene je zadivila perfekcija i korespondencija klasike i modernosti poput mosta između Beatlesa i Flaming Lipsa ili Beach Boysa i Tame Impale, popa i rocka. Reinkarnacija psihodelije?

- Psihodelija se sve češće počela spominjati uz Mayalese, već u recenzijama prethodnog albuma, pa smo se i mi s njome počeli sve više suočavati premda nam je u glazbu ušla podsvjesno. Da, možda najviše kroz Beatlese i kalifornijsku psihodeliju 60-ih pa nam se učinila jako zgodnim kanalom za naše izražavanje, a možda je psihodelično i to što unutar “Simbola za sunce” skačemo iz žanra u žanr. Pali me pisanje dobrih pjesama. Rock ili pop, nebitno je. Dakako, govorim iz svoje perspektive. Mayales je danas kolektiv od nekoliko duša, ponekad i dijametralno suprotnih. Upravo je to uspjeh ovog albuma, odnosno producenata Jure i Pavla koji su fantastično stopili autorstvo i svjetonazore Vlade, Luke i mene.

Što je “Simbol za sunce” i je li to i konceptualni album? Potraga za srećom?

- Volio bih složiti četiri suvisle rečenice o tom albumu, ali posrijedi je zapravo duboko kopanje do suštine koncepta koje ponekad i ne treba demistificirati. Da, sreća i ljepota života, unatoč svemu, to svakako, a mislim da je u suštini sama glazba vodila glavnu riječ.

Uz potragu za srećom, ono što me oborilo s nogu je ljepota melodija koje dobar dio moderne glazbe danas uopće više ne donosi.

- Ha, ha… bit će da je to Božji prst koji nas je zabunom dotaknuo. Bit će da se Bogu nešto poremetilo pa nas je malo pomilovao takvom srećom i talentom. Možda nam zato neke druge stvari ne funkcioniraju kako treba, ha ha…

Prije nekoliko dana pisao sam o 50 godina “naših dana” Grupe 220, prvog domaćeg autorskog rock albuma i zapanjilo me koliko “Simbol za sunce” korespondira i s tim albumom, a i propituje neke slične teme ili nosi u sebi neku sličnu potragu. Kao da se krug zatvorio.

- Kompliment je već to što nas stavljaš u istu rečenicu, hvala. Naravno, bio sam premali da bi taj album direktno utjecao na mene, no nije tako davno kako sam na svom gruntu, oko dva ujutro na Hrvatskom radiju - Bogu hvala da ga imamo i da ga zadržimo - čuo jednu pjesmu Drage Mlinarca s gudačima i suludim bendom iza njegovog glasa i učinilo mi se da tome težim još otkako sam završavao osmoljetku. Toliko me ta pjesma okuražila u onome što radim da mu se i ovim putem želim zahvaliti za poticaj i inspiraciju.

Kritika vas je prepoznala, no koliko su se za “Simbol za sunce” zakačili radio i publika?

- Sviramo od Crikvenice za 27 ljudi pa do punog Katrana ili MIMO-a u Zagrebu, a sad ćemo vidjeti kako ćemo proći u Tvornici. Kad slušam te pjesme, imam dojam da one prirodno pripadaju velikim pozornicama, no one nam se još nisu otvorile. Ja osobno, od ta tri albuma živim pristojnim klošarskim životom jer sam jedan od dva glavna autora pjesama, no objektivno bendu je teško preživjeti samo od takve glazbe. Dovoljno sam star da se ne frustriram time, dapače, češće mi je čaša napola puna, a ponekad se i prelije. Nikada nismo uživali veliku slavu pa mi je to normalno, drajva me kad od Ljubljane do Beograda naletim na likove kojima naša glazba znači kao što meni znače Bebe na vole, Burt Bacharach, Pipsi, Belle & Sebastian...

Neki novi album?

- Mi uvijek imamo brdo pjesama u kompu, i osjećaj kako smo već sutra spremni ući u studio. Ali uvijek je to niz okolnosti koje na kraju rastegnu priču. Od našeg perfekcionizma do zauzetih producenata, naših demona i kojekakvih prepreka. Trenutno smo opčinjeni postavom koju smo okupili i zajedničkim prosviravanjem “Simbola za sunce” uživo. To uzima 100 posto koncentracije i trenutno ne mislimo o novim songovima. Također, dogodi se i to da kada napokon uđemo u studio s desetak odabranih pjesama, tijekom snimanja napišemo i pokoju novu, a koje na kraju izguraju inicijalnu set listu.

Osim toga mi smo trenutno bez ateljea pa koristim priliku zamoliti Grad da umjetnicima osigura zapuštene prostore za kreativu i umjetničko usavršavanje. Zahvaljujući pokojnom gospodinu Hanžekoviću mi smo, kao i nekoliko slikara po susjednim prostorijama, donedavno uživali fenomenalan prostor za naše komponiranje, sada smo ponovno na cesti. Bez obzira, osjećam da već sada imamo materijala barem za album i pol. Mislim da će iz toga, ali i koncertnih druženja, s vremenom izroniti i novi album.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 00:43