NOĆ ZA PAMĆENJE

PAUL MCCARTNEY Dragaš na koncertu u Beču

 AFP
Bila je to šetnja alejom uspomena i dokaz da su pjesme Beatlesa besmrtne

Paul McCartney na raskošnu pozornicu podignutu na bečkom stadionu Ernst Happel izašao je nenajavljeno, skromno i tiho, u podužem crnom sakou, bijeloj košulji, elegantnim crnim hlačama i crnim antilop čizmicama, mršav, još uvijek s mladenačkom frizurom i dječačkim crtama lica. Malo tko bi mu dao 71 godinu, posebice nakon trosatnog koncerta koji je uz prokušani bend izveo s lakoćom dostojnom graditelja temelja gotovo cjelokupne rock i pop glazbe.

Bez cendranja

40.000 ljudi odmah je kupio s “Eight Days A Week” s meni najdražeg albuma Beatlesa “Beatles For Sale”, nakon koje je uslijedio “Junior’s Farm” Wingsa pa “All My Loving” Beatlesa. “Let Me Roll It”, ponovno iz repertoara Wingsa s umetkom “Foxy Lady” i posvetom Hendrixu, te prekrasni “Paperback Writer” Beatlesa bile su prvi od brojnih vrhunaca večeri za pamćenje. Večeri koju se može nazvati šetnjom alejom uspomena na veličanstvenu, neponovljivu i nedostižnu karijeru, ali i još jednim dokazom kako su pjesme koje je napisao s Lennonom vječne, besmrtne te i danas moderne. Ništa manje suvremene od klasika Oasisa, Blura, Paula Wellera, Arctic Monkeysa, Radioheada i drugih velikana britanske rock glazbe čiji se opusi bez onoga što je stvorio McCartney doslovce ne mogu ni zamisliti.

McCartney, za razliku od Dylana, ne mijenja svoj iskaz i ne redizajnira svoju ostavštinu, posebice ne radikalno. Umjesto toga posrijedi je prilično vjerna restauracija zvuka i stila Beatlesa i Wingsa, tek tu i tamo nešto drukčije osjenčana. Dovukao je Macca čak i Epiphone gitare iz šezdesetih i legendarni Höfnerov bas, a opet nije bilo ni primisli na cendranje za mladošću ili nostalgičnim slinavljenjem za boljim vremenima.

Trosatna svirka

Jednostavno, pjesme Beatlesa, a izveo ih je dvadesetak od ukupno 38 skladbi, toliko su jake da su nadživjele sve što se u rock i pop glazbi dogodilo u proteklih 50 godina. “Things We Said Today”, “The Long And Winding Road” koju je izveo za klavirom, “We Can Work It Out” te akustične “And I Love Her” i “Blackbird” zasjale su kao u dane kad su prvi put objavljene. Ništa nisu izgubile od tog prvotnog sjaja, a nevjerojatno je da ni McCartneyjev glas nije izgubio ništa od boje i raspona iz vremena Beatlesa čije su neke od pjesama premijerno izvedene uživo, ne samo u četvrtak u Beču nego u mnogo širem zemljopisnom i povijesnom kontekstu.

“My Valentine” s posljednjeg solističkog albuma “Kisses On The Bottom” predstavljao je zgodan otklon k jazzu, no to je bila tek jedna od brojnih stilskih mijena tijekom trosatnog koncerta na kojem su se okupili i stari poklonici Beatlesa i oni koji su ih otkrili tek prije dvije-tri godine. Posveta Lennonu s “Here Today” bila je posebno dirljiva baš kao i zadivljujuća izvedba “Eleanor Rigby”, možda najljepše pjesme u repertoaru Beatlesa, ispred koje smo čuli i raspištoljenu verziju “Lady Madonna” te ponovo akustične “All Together Now” i “Lovely Rita”.

Ništa manje dojmljive nisu bile ni izvedbe pjesama Wingsa poput “Mrs. Vandebilt” i “Band On The Run” nakon koje je uslijedilo grandiozno finale s “Back In The U.S.S.R.”, “Let It Be”, “Live And Let Die” i “Hey Jude”. Fascinacija iz dječačkih dana ponovno je oživjela, sjećanja navrla, a emocije se uzburkale. Ljudi su brisali suzne oči, možda shvaćajući da je ovo jedna od posljednjih šansi da ponovo ili barem jednom za života na koncertu začuju pjesme Beatlesa od čovjeka koji ih je napisao s Lennonom. Bilo je to najbliže što smo se uživo mogli primaknuti najvećoj četvorci popularne glazbe koju danas predstavlja samo McCartney i ponovo svjedočiti njihovu savršenstvu.

McCartney koji je svirao akustičnu gitaru sa šest ili dvanaest žica, bas, električnu gitaru, klavir, piano, ukulele i njegov visokokapacitirani bend s izvanserijskim gitaristima Brianom Rayom i Rustyjem Andersonom, moćnim bubnjarom Abeom Laborielom i klavijaturistom Paulom Wickensom oživili su zvuk Beatlesa i Wingsa kao da je to dječja igra, a ne jedan od najzahtjevnijih poslova na svijetu. Ponekad se činilo da pred sobom imamo originalnu četvorku Beatlesa, a ponekad višečlanu skupinu koja može prosurfati kroz bilo koji žanr pa i naznačiti da je “Live And Let Die” Wingsa klasik hard rocka, a “Helter Skelter” Beatlesa praiskonski prasak heavy metala. Ima li doista išta u rock i pop glazbi, a da nije poteklo od Beatlesa?

Neuništiva karizma

Dva fenomenalna bisa s čak sedam pjesama od kojih su posebno oduševile “Day Tripper”, “I Saw Her Standing There”, “Yesterday”, “Helter Skelter” i “Golden Slumbers” te raskošan vatromet bili su primjeren svršetak zadivljujućeg i emocijama nabijenog nastupa Paula McCartneyja koji je šalama na njemačkom jeziku dodao još koju uncu šarma na ionaku neuništivu karizmu jednog od najvećih živućih pop i rock umjetnika. Bilo je prelijepo, a jedino što je čovjeka moglo iznervirati nepodnošljiva je lakoća s kojom Macca, unatoč poznim godinama, i danas izvodi sva ta antologijska djela za koja nikada neće biti do kraja razjašnjeno kako su uopće mogla nastati, potvrđujući poput Iggyja Popa i njegovih The Stoogesa u ponedjeljak da čovjek, ako ima srčanosti i duha, nikada ne može biti prestar za rock’n’roll. Težak je to teret i neka viša, božanska sila morala je u svemu tome imati svoje prste jer normalan čovjek, ma bili posrijedi McCartney i Lennon i Harrison, ne može napisati takve harme. A ni tako ih izvesti u 72. godini života.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 22:47