Mišo nije samo promijenio ideju tipičnog Dalmatinca. Promijenio ju je toliko temeljito da se činilo da postoji oduvijek

Na spomen Miše Kovača kulturološki bi analitičar lako mogao posegnuti za prvoloptaškom, zdravorazumskom tvrdnjom.

Od konca šezdesetih naovamo, rekao bi teoretičar kulture, Mišo Kovač bio je otjelovljenje dalmatinskog, južnjačkog maskuliniteta. Veliki čupavi brkovi, vrana, neuredna kosa. Lančić oko vrata, runjave prsi, sunčane naočale i previše razdrljene grudi. Barem od početka sedamdesetih, ideja južnjačke muškosti u dobroj se mjeri poklapala s prafigurom te muškosti, a to je bio Mišo.

No, ta kulturalna slika imala je cijelo to vrijeme i svoju karakterološku ekstenziju. To je predodžba čovjeka koji je muževan i stasit, komad alfa-mužjaka, ali opet ranjiv, koji oplakuje vječne ljubavi, čije se srce da slomiti. Taj južnjački alfa-mužjak ujedno je i prkosno svoj, inat...