NIKŠA BAREZA

OVAJ 83-GODIŠNJI DIRIGENT ŽIVI 300 NA SAT 'Upravo oživljavam 'Zrinskog' koji je jako dobra opera. Ali užasno zapuštena'

Dirigent Nikša Bareza u razgovoru s novinarkom Mirjanom Dugandžijom
 Neja Markičević / CROPIX
 

U 83. je godini, ali živi 300 na sat. Maestro Nikša Bareza u zagrebačkom HNK trenutačno obnavlja Zajčeva “Zrinskog”; u tršćanskom Teatro Verdi otvorit će ovogodišnju sezonu dirigirajući Puccinija, a prije dva tjedna zbilo se u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog pravo čudo: izuzetno uspješna cjelovečernja posveta skladatelju Lisinskom, sastavljena od njegovih djela, kojom je maestro Bareza dirigirao. Pripremao se za to šest mjeseci.

Rođen je u Splitu 1936. godine u obitelji u kojoj je bilo puno glazbe, ali profesionalno se njome bavila samo tetka Alme Peranić. Otac mu je bio pomorski kapetan. Dirigiranje je diplomirao u Zagrebu. Karijeru su mu obilježili veliki uspjesi u Bečkoj državnoj operi i milanskoj Scali - bitni su to glazbeni toponimi. Dobio je brojne nagrade. Njegovo je dirigiranje prostudirano i energično, a njegovo poznavanje glazbene literature - na čemu i danas jednako nastoji - jako veliko. Između poslova kojima je trenutačno okupiran, jedva smo našli vremena za intervju.

Zagreb, 091019.
Dirigent Niksa Bareza u razgovoru s novinarkom Mirjanom Dugandzijom.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX
Dirigent Nikša Bareza

Nema odmora...

- Nijemci kažu: Wer rastet, der rostet. Tko se odmara, taj hrđa.

Ah, Nijemci u radu pretjeruju.

- Ne. Treba biti aktivan, inače strada ljudska struktura i mentalno i fizički. Ja sam 50 godina u pogonu, i vidim, ljeti, kad se pokušam prisiliti na odmor, iako se ja i ne znam odmarati sjedeći na plaži, počnem se osjećati čudno, nelagodno, jer je cijeli organizam dirigenta naviknut na permanentno pokretanje...

Koliko smršavite po predstavi?

- Kod Wagnerovih predstava koje traju i šest sati... dvije kile.

U zagrebačkom HNK trenutačno oživljavate “Zrinskoga”.

- Da, u projektu Vision Europe, što se prenosi u cijelom svijetu. Vrlo kvalitetna opera, ne mislim samo na njezino domoljublje i poznati: “U boj, u boj!” To je stvarno dobra opera, ali užasno zapuštena. To je sudbina opera koje su jako popularne. Stalno su na programu, ne stignu se valjano isprobati, “ofucaju” se.

Znači, “Zrinskom” je popularnost skoro došla glave.

- Na neki način. Ista stvar je i s “Erom s onoga svijeta”. “Zrinski” i “Ero” dvije su opere koje su vječne, vrte se stalno, ali s vremenom prijeđu u opasnu rutinu. Ali mislim da se sada, nakon dva mjeseca proba, počinje prepoznavati taj pravi “Zrinski” iz 1876. godine.

Sad su vam 83 godine... Otkud vam snaga?

- Ja svoje godine ne osjećam uopće. Ako usporedim intenzitet rada prije 30, 40 godina, a uvijek je to bilo tako, dan i noć, dan i noć, čak bih rekao da se sada osjećam bolje, jer sve što sam ikad naučio mogu sad primjenjivati. Osim toga, ja se ne bavim ničim drugim osim svojim poslom, dirigiranjem. Recimo, ja sam dirigirao sve što je Puccini napisao, i sad znam sve o njemu. Znam koliko je potrebno priprema, koncentracije, razumijevanja vremena i konteksta... I da vam ispričam, u travnju ove godine postavio sam u Teatro Verdi u Trstu novu produkciju Puccinijeve “Madame Butterfly”, uspjeh je bio senzacionalan i kod publike, i direkcije, orkestara, kritike... Intendant je reagirao spontano i odmah mi povjerio otvorenje nove sezone s Puccinijevom “Turandot”, koja će biti izvedena 29. studenoga, na dan Puccinijeve smrti prije 95 godina. Ovakvu vrstu priznanja doživio sam prvi put, jer je otvaranje sezone u Italiji kultni dan. Kad ne bih mogao održati tu kvalitetu, fizičku i mentalnu spremu, svježinu, ne bih više dirigirao.

Za koncert djela Vatroslava Lisinskog, prije dva tjedna u “Lisinskom”, spremali ste se šest mjeseci.

- Lisinski je u nas bio tretiran kao talentirani diletant, iako je skladao našu prvu operu, “Ljubav i zloba”, i još mnogo toga. Radio je puno, a živio užasno, gladan i bez novca. Njegova djela imaju neka ograničenja, manirizme, ali inspiracija mu izlazi iz dubine, svježa je i nikad banalna. Komplimenti našoj publici koja je pokazala da ne “pada” samo na zvijezde. Jednostavno nije prestajala s aplauzom nakon jedne pjesme za glas i klavir, “Miruj, miruj, srce moje”, te uvertire Bellone.

Nešto ste u životu propustili zbog te posvećenosti profesiji?

- A, čujte, 15 godina nisam imao ljetnih praznika. Ljeti sam morao dirigirati, a poslije toga bi počinjala sezona, uvijek negdje drugdje.

To nije bilo lako ni za obitelj.

- Nastojao sam to ublažiti koliko sam mogao. Najdulje sam vremena u kontinuitetu proveo u Grazu, 20 godina. Tri godine bio sam u Zürichu, a 1981. po mene je došao intendant opere iz Graza, da tamo budem šef-dirigent, pa sam i prihvatio. Djeca su išla u austrijsku školu koja je vrlo stroga, i odlučio sam da je za njih dosta seljenja. Tamo su završila fakultete. Inače, desetljećima sam dirigirao u najvećim europskim glazbenim kućama i orkestrima, a u Europi nisam nastupio samo u jednoj zemlji - Rumunjskoj. Slučajno. Gostovao sam i u SAD-u i Rusiji, Santiago se Chileu, Tajvanu, a nedavno četiri godine i u Mexico Cityju.

Ponosni ste na sebe?

- Ponosan... ja sam ponosan na to što znam o čemu se u glazbi radi. Prvi sam koncert imao 1961. u HNK, otad znaju za mene i u nas i u svijetu, rekao bih. Mislim da iza mene nema površnosti, nego permanentnog istraživanja. Dirigirao sam prošlo ljeto na otvorenju Saskog Mozart festivala u Chemnitzu Beethovenovu “Eroicu” iz 1804. Ali ne u pompoznoj izvedbi, kako se to danas radi. Sviralo je samo 28 glazbenika, vrhunskih. Zvučala je kao u Beethovenovo vrijeme, i kao autobiografsko djelo, što ona i jest. Na te sam stvari ponosan.

Koliko današnja publika može registrirati svaki detalj na koji paze dirigent, redatelj, pjevači... u glazbenoj izvedbi?

- To publika ne mora znati i ne zna. Ali ako vi kao dirigent sve to proživite, onda i publika sve to osjeti, nesvjesno, naravno.

Hoće li se za 10, 20 godina opera slušati na isti način kao i danas?

- Ha, to je veliko pitanje! Opera zadnjih desetljeća doživljava renesansu, upravo zato što se sastoji od svih umjetnosti, i glazbe, i literature, i likovnosti, kostimografije, svjetla... time ima potencijal da odgovori na pitanja suvremenog čovjeka. Ali postoje krize. Već sada ima primjedaba da su neke predstave preduge... Osjeća se to i u dramskom teatru. Danas se zahtijeva da se Goethe ili Shakespeare odigraju u dva sata! A opere su, osim nekih velikih jednočinki, poput “Salome” ili “Elektre”, jako duge. I sad je pitanje, možemo li preko interneta ili YouTubea, koji danas imaju stotine tisuće slušatelja opere, dobiti operu u njezinoj punini, ali slušajući je, recimo, svaki dan po dvadeset minuta.

Hoće li se održati veza sa živom glazbom, kazalištem, ili ćemo operu slušati na YouTubeu?

- Teško je predvidjeti! Postoji tendencija vrlo ozbiljnih transformacija, koje ne izgledaju jako dobro. Život postaje sve brži, sve površniji... neizmjerno je malo ljudi koji žele pročitati, pa i gledati, cijelog “Hamleta”. Da ne govorim o “Faustu”. Gledao sam svojevremeno Schillerovu trilogiju “Wallenstein” u režiji Petera Steina. Od podneva do 11 navečer! Danas se igra u dva sata. Ili, Berliozovu operu “Trojanci”, zamišljenu da se igra čak dvije večeri zaredom, neka kazališta su svela na dva i pol sata! Djelo se ne prepoznaje, nedostaju ključne stvari. Ozbiljni kritičari su na to rekli - onda ga više nemojte izvoditi. Nema smisla.

To su devijacije?

- Da... a prema onom što se događa, to će se i nastaviti. A pitanje je i što će s Europom biti. Veliki su nemiri u svijetu. Jučer sam sam pročitao da su znanstvenici pronašli mogućnost stvoriti krv. Kako će se sve to završiti, sa sve većom i većom automatizacijom, digitalizacijom, umjetnom inteligencijom... ne znam. Ja se još uvijek služim knjigom, i nečim što piše, jer sam tako odgojen.

Volite li eksperimente sa scenografijom, kostimografijom...? Ponekad su operne pjevačice na sceni samo u donjem vešu.

- Tu ima pretjerivanja, to su razni “izmi” koji nastaju da se bude interesantan. Radio sam s njemačkim redateljima koji su mi rekli da oni više i ne mogu drugačije raditi, jer se od njih očekuje skandal. Kad bi napravili nešto “normalno”, propali bi. Onda moraju nešto izmisliti. Ozbiljne novine, Die Zeit, Frankfurter Allgemeine Zeitung ili Le Monde, čiji su kritičari vrhunski - protestiraju protiv prevelikih eksperimenata. Kažu da to udaljuje djelo od čovjeka, ljudi ga više ne prepoznaju.

Jeste li nekada slušali rock-glazbu?

- Ne vjerujem da sam imao za to vremena. A nije me ni puno interesirala, moram priznati.

Znate li neku rock-grupu?

- Pa najpoznatije, da... Formirao sam se u doba Beatlesa... Gledajte, za jedan roman, na primjer “Rat i mir”, treba vam puno vremena, a to se ipak mora pročitati. Ne možete stići sve.

Znate šest jezika.... Gdje ste naučili ruski?

- U Klasičnoj gimnaziji u Splitu. Poslije mi je bio izuzetno koristan. Bio sam dvije godine u Marijinskom teatru u tadašnjem Lenjingradu, sjajnom teatru, a u neposrednom susjedstvu bila je Filharmonija s dirigentom Jevgenijem Mravinskim, senzacionalnim u svakom smislu. Pa sam tamo upoznao i samog Šostakoviča... A ansambl mi je ipak u jednom trenutku poklonio priručnik “Kako ispravno govoriti ruski”.

Tko vas je od glazbenih velikana koje ste upoznali najviše impresionirao?

- Teško mi je reći, jer kamo sam god došao, tražio sam gdje bih i od koga mogao što dobro čuti i vidjeti.

Herbert von Karajan?

- Karajan je dolazio k nama kao gost profesor na Mozarteum, u Salzburgu. I dirigirao sam pred njim.

Imali ste tremu pred Karajanom?

- Ha-ha... ja sam mislio da je beznadno ići pred njim dirigirati...! Poslije sam čuo da je pričao o meni, vidio u meni nešto interesantno.

To je bilo šezdesetih godina prošlog stoljeća?

- Da, tu sam imao sreću. Karajan je 1961. bio, ako smijem reći, onaj fascinantni Karajan, kasnije je sve to išlo na jedan glamour, kojemu je on težio. Bio je uvjeren da radi dobre i važne stvari, ali ono što mislimo kad kažemo “Karajan”, to je bilo šezdesetih godina.

Ni vaša potraga za glazbenim materijalom, kao ni za ljudima, nikad ne prestaje.

- Nikad. Kad sam spremao Beethovenovu “Eroicu”, išao sam u Nacionalnu biblioteku u Beču i tamo su mi stavili na raspolaganje materijal s praizvedbe. Znate li vi što znači držati u rukama te note po kojima su svirali muzičari sa živim Beethovenom na pultu? Jeza vas obuzme. Dirigiranje se ne može naučiti za vrijeme studija na akademiji. To je vrijeme prekratko. Sve dalje morate sami, a repertoar je enorman.

Tko će vas u Hrvatskoj naslijediti?

- Ne znam. Nisam ni bio permanentno u Zagrebu da bih pratio razvoj mlađih dirigenata. Nastojim im prenijeti premise na kojima počiva naš posao. I reći im da se što prije oslobode tih nesretnih snimaka. A svi žele čuti kako je ovaj ili onaj dirigent nešto izveo.

To je loše?

- Tako smo odgojeni, s osjećajem manje vrijednosti, i stalne obaveze da slušamo... a jednom nas je Karajan tako poklopio... Bili smo na nekoj plaži, u opuštenoj atmosferi, a on je puno pričao, kao i uvijek.

Snimio je svih devet Beethovenovih simfonija nekoliko puta, s Berlinskom filharmonijom, mi smo to slušali kao božansko otkrovenje. Razgovarali smo o tome, puni divljenja, ali na neko pitanje o zadnjoj, Devetoj, rekao mi je: “Kad sam to ponovo slušao, činilo mi se da sam bio pijan kad sam dirigirao.”

Ponekad improvizirate dok dirigirate?

- I u idealnoj interpretaciji, nazovimo je tako, postoji moment da se nešto pojavi, podsvjesno, i osjetite da biste trebali nešto malo pomaknuti, promijeniti. Ne dogodi se to svaku večer... Netko je napisao da bi to valjda trebao biti Duh Sveti.

Vjerujete u Duha Svetoga?

- Ja sam tako odgojen. I naravno da me kroz moj studij i čitanje puno toga zbunjivalo, koješta sam morao raščistiti. Ali u osnovne principe sam apsolutno uvjeren, to ne mijenjam.

Puno vaših prijatelja nije više među živima. To je sigurno teško... S Lovrom pl. Matačićem bili ste bliski.

- Je, teško je. A s maestrom Matačićem sam bio jako blizak. Kad sam bio šef-dirigent u Grazu, uvijek sam ga zvao da dirigira, normalno. Jedne me večeri nazvala njegova supruga Lili i rekla da mu nije dobro, da ću ga morati zamijeniti u dirigiranju. Stigao sam k njemu iz Graza u pola noći. Ustao je iz kreveta, bio je jako slab... htio je proći sa mnom partiture, Brucknerovu 3. simfoniju i jednu Mozartovu simfoniju u g-molu, tzv. malu. Iz njih je uvijek dirigirao. Ponio sam partiture sa sobom, a on mi je prije smrti, umro je za mjesec dana, rekao da mi ih poklanja. A pušio je cigaretu na cigaretu, i to one strašno jake francuske Gitanes. Sad ja dirigiram iz tih partitura i, kad ih otvorim, te Gitanes su i danas unutra. A umro je 1986. Miris se upio u papir. To je uvijek dirljiv trenutak.

Jeste li kad pokušali komponirati?

- Jesam, malo, ali vidio sam da ne mogu i jedno i drugo. Za dirigentski posao potrebno je puno vremena, i ne ide to jedno uz drugo. Velikan Gustav Mahler bio je i sjajan dirigent i veliki kompozitor, sve u 51 godinu života. Može se, znači, i tako, ali ja nisam mogao.

Vozite automobil?

- Jako se dobro osjećam kad vozim, osvježuje me.

Slušate pritom operu?

- U zadnje vrijeme vrlo malo, prije sam slušao. Ali znate što? Odlomke iz romana. Thomasa Manna ne možete se nikada dovoljno naslušati. Ali sad najviše volim samo voziti, gledam pejsaže i dobro se osjećam. Poslušam vijesti.

Zanima vas politika?

- Pa zanima, moramo znati što se događa, a ne događa se ništa dobro. Ali osobno sam u drugom svijetu.

Imate svog kandidata za hrvatskog predsjednika?

- Hrvatskoj su apsolutno potrebne promjene, i to ne samo kozmetičke, ili šablonska obećanja. Nego stvarne, strukturne, konkretne i kompetentne promjene koje će osigurati boljitak.

Nemoguće ga je postići od danas do sutra. U tom smislu ne treba previše gledati ni lijevo ni desno, nego za takvu predsjednicu ili predsjednika glasati. Stalo mi je do hrvatske države, pa i kad je nastajala, ja sam odmah došao i rekao – evo, ja sam tu. I radio sam dosta...

Pa radite i dalje.

- Sve manje, ali nije moja krivica.

O čemu se radi?

- O tome da neke stvari za koje ja mislim da su kardinalne, neobično važne, nisu uvijek prepoznate. Radi se o mojim vrlo visokim kriterijima i traženju maksimalne kompetencije. To je pitanje etike. To što se traži od orkestra, mora biti na čvrstim korijenima i dobro argumentirano. Kod dirigenta ne smije biti samovolje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 23:08