Proteklo je dosta godina otkako smo dobili “kovanicu” neo-soul i neki od najzanimljivijih albuma afro-američke glazbe u ovom stoljeću nadošli su baš iz tog “sektora”, a u koji spada i drugi solo album Brittany Howard, liderice Alabama Shakes. Premda sam bio oduševljen izdanjima tog garage-soul sastava čije je djelovanje stavila u mirovanje, Brittanyn prvi solo album “Jamie” - bliži radovima Janelle Monae i srodnim R&B pjevačicama nego Arethi Franklin i Etti James - nije me impresionirao, unatoč svezama s radovima Princea, Curtisa Mayfielda i Marvinea Gayea.
“What Now” počiva na sličnim premisama, ali na njemu Brittany ide još dalje u istraživanju hibrida avant-jazza, neo-soula, electro-funka i psych-bluesa, ako mogu takvim stilskim odrednicama “objasniti” što čini. Brittany u jednom trenu zvuči poput srodnice Milesa Davisa i Stevieja Wondera iz sredine 70-ih, već u narednom poput bitno mlađe sestre Princea s njegovih najboljih izdanja iz 80-ih, a zamjetan je i utjecaj Radionehada, koliko i Marvinea Gayea. Pjesme su ritmički rastrgane s mnogo pozadinskih vokala i neočekivanih uleta instrumenata, a tek povremeno melodijski čvrste što je nedostatak, no “What Now” nije naporan za slušati. Naročito ako ste spremni za “sonične avanture”.