Čini se da opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu započinje posve novo poglavlje u svojoj dugoj povijesti. Posvjedočio je to doista golem uspjeh i duge ovacije po završetku četverosatne izvedbe opere “Sicilijanske večernje” Giuseppea Verdija izvedene 24. listopada prvi put u Hrvatskoj. U nas, dakle, posve nepoznati a u predodžbi prosječnog poznavatelja i netipični Verdi, primljen je s oduševljenjem ali i velikim poštovanjem prije svega prema maestru Nikši Barezi, koji se sve više pokazuje onim dragocjenim zamašnjakom što pokreće velike projekte s punim umjetničkim pokrićem.
Nakon popularne “Traviate”, ponovno u najtješnjoj interakciji s redateljem Januszom Kicom, Bareza je ovaj put otvorio put onom Verdiju koji se ne fućka niti prepoznatljivo pjevuši, ali se s uzbuđenjem prati od početka do kraja, a po završetku se dugo o njemu razmišlja i potvrđuje spoznaja o neokrunjenom kralju operne duše.
Snažno djelo
A “Sicilijanske večernje” uistinu pripadaju najsnažnijim stranicama Verdijeve kajdanke, ali i njegovoj životnoj filozofiji koja će u note neraskidivo zaplesti sudbinu pojedinca s njegovom vječnom temom slobode podjarmljenih naroda.
Do danas neobjašnjivo rijetko pojavljivanje ovoga djela i na svjetskim scenama otkriva međutim partituru smionih kompozicionih postupaka u luku koji počinje “Macbethom”, nastavlja se “Sicilijanskim večernjima” i seže do “Don Carlosa”.
Priča iz 13. stoljeća
Političko nasilje prati Verdija kroz život i djelo, ali u tome nema ni pobjednika ni poraženih. I zato je lakše pratiti i prihvatiti njegovu popularnu “Latinsku trilogiju” od ove tri mračne opere među kojima su “Večernje” najcrnje. U ovoj izvedbi priče koja seže u 13. stoljeće, u vrijeme francuske okupacije Sicilije, Barezin orkestar veličanstveno grmi, a Kicina režija, pretočena u vrijeme bez oznaka, nemilosrdno secira nasilje i nepravdu te se obje sastavnice, glazbena i scenska, stapaju u jedinstvenu cjelinu koja izmiče kanonu “velike francuske opere” po čijem je modelu nastala i pretvara se u glazbenu dramu svakog vremena i prostora sve do naših dana.
Pomicanje granica opere
Obojica majstora nevjerojatno su precizni u detaljima; Bareza u snazi ali i osobitoj finoći orkestralnog zvuka i sjajnog zbora Opere i muškog zbora HRT-a (odličan rad Nine Cossetto), a Kica u redateljskom postupku koji je podjednako posvećen svakom pa i najmanje liku, kao i skupnim scenama koje postavlja drukčije od drugih opernih redatelja, u rasponu od grube realistične geste do simbola dramaturške funkcije. Njegovi zlikovci-porobljivači doista nalikuju crnoj mafiji koja melje sve pred sobom a oni drugi toliko su bespomoćni da izazivaju i revolt i sućut gledatelja. Na kraju nema pobjednika, svi su mrtvi jer zlo i dobro i dalje idu ruku pod ruku u ondašnjem kao i današnjem svijetu.
Škrta a likovno raskošna scena Marka Japelja, jednostavna, točna, dramski igrajuća svevremenska kostimografija Doris Kristić i neobično poetična koreografija Leonarda Jakovine koja snoviđenjem prati intimnu, gotovo frojdovski zapretenu sudbinu glavnoga muškog lika, važni su i vrijedni elementi predstave koja svojom energijom i životnošću prelazi rampu i pomiče granice klasične opere.
Uz iznimku gostujućeg tenora, ovaj put u lijepom i zvonkom glasu blistavih visina srčanog Michala Lehotskyog, svi su ostali tumači na ponos Zagrebačkoj operi. Ponajprije sopran Adela Golac Rilović u dosadašnjoj ulozi života, kao aristokratska gerilka Hélène, raspjevana u čistim visinama i tehničkim bravurama, delikatna u finoći piano zapjeva, iznimno inteligentna u psihološki kompleksnom liku, danas zrela umjetnica od koje treba mnogo očekivati. Ljubomir Puškarić opet besprijekoran, glasovno i glumački, ovaj put u ulozi zlotvora potlačenih Sicilijanaca, kao i moćni bas Luciano Batinić u ambivalentnome liku fanatičnog ostarjelog revolucionara.
Posveta Saši Britviću
No uz njih, koji nose najveći protagonistički teret,podjednako važni i tipološki izvrsni su Ozren Bilušić, Davor Radić, Ivica Trubić i Nikša Radovanović na strani zlih a Željka Martić, Božimir Lovrić i Tvrtko Stipić na strani potlačenih. U vremenski dugom a koreografski komorno koncipiranom umetku plesali su Atina Tanović, George Stanciu, Kornel Palinko i Leonard Jakovina te sudjelovali učenici Škole za klasični balet Roko Farkaš i Niko Kiš. Premijeru “Sicilijanske večernje” kolege su posvetili nedavno preminulom dirigentu Saši Britviću, koji je bio asistent Nikše Bareze i umjetnički voditelj studija uloga.