Beyonce je svoj posljednji album nazvala "Renaissance" i na njegovog naslovnici osvanula poput crnopute inačice Lady Godive, propovijedajući kako je nakon pandemije korone došlo vrijeme za partijanje i provod, a posljedično i renesansu glazbe, pop kulture i svijeta. Volio bih da je Beyonce u pravu, ali nažalost nije jer ono što je uslijedilo nakon pandemijskog lockdowna teško da se može nazvati renesansom. Prije će biti da je posrijedi sumrak civilizacije, samo što iz vizure Beyonce kao jedne od najvećih pop zvijezda današnjice to tako ne izgleda. U popratnom tekstu za album "Renaissance" napisala je i da joj je pandemija, vjerojatno u autorskom i kreativnom smislu, osigurala prostor i vrijeme u kojem se mogla "osjećati slobodnom i avanturističkom" pa onda po izlasku iz lockdowna ponuditi publici da iskusi pravu slobodu u kojoj je "nightclubbing", da parafraziram Grace Jones, ponovo "in". Ponavljam, ništa protiv toga, ljudi se i danas zabavljaju kao prije pandemije, svijet se nastavio okretati, ali koliko god poštujem Beyoncein glas kao pronositeljice afro-američke slobode, ponosa i kreativnosti, a i zanima me što sprema za naredna dva albuma jer "Renaissance" je prvi dio najavljene trilogije, rekao bih da je pravom stanju svijeta bliža Weyes Blood s albumom "And In The Darkness, Hearts Aglow".
Taj njezin album drugi je dio trilogije započete s albumom "Titanic Rising" (2019.) koji se baš na početku lockdowna ukazao poput metafore za opće stanje ljudske vrste, previše ovisne o suvremenim tehnologijama zbog kojih sve više gubimo sposobnost zadržavanja pažnje iako se mnogima tijekom pandemije korone digitalni svijet pričinio jedinim realnim. Natalie Mering (r. 1988.), kako je pravo ime ove umjetnice, na tom je albumu divno i senzibilno utjelovila najvažnije odlike Joni Mitchell, Carole King, Joan Baez i Karen Carpenter (The Carpenters) čijim je kristalno čistim glasovima njezin vokal također blizak, a stekao se i dojam da se hrabro okušala u melodijama kakvih se ne bi posramili ni Paul McCartney i John Lennon, Brian Wilson i Burt Bacharach, David Bowie i Brian Eno, a od recentnijih autora John Grant i Father John Misty. Sličan dojam ova tankoćutna odmetnica iz obitelji kalifornijskih kršćanskih glazbenika ostavlja i na albumu "And In The Darkness, Hearts Aglow". Ako je od svoje obitelji i pobjegla u nježnoj dobi od samo petnaest godina jer više nije mogla gutati priče iz Biblije, na naslovnici recentnog albuma ukazuje se poput svetice u čijim grudima sja srce obremenjeno patnjom svijeta.
Ništa od Beyonceine renesanse ne vidi Natalie nego osjeća unutarnju potrebu da mekim, senzualnim i melodijski zanosnim pjesmama - kojima podsjeća i na najljepše trenutke Stevie Nicks - utješi čovjeka koji traži malo svjetla u mraku. Da mu pruži nadu i vjeru da je u ljudima ipak ostalo dovoljno humanosti da prebrode sumrak civilizacije kojem svjedočimo. Nije da ne traži društvo, ali za razliku od Beyonce koja partija kao da ne postoji sutra, Weyes se na postpandemijskom partiju osjeća usamljeno i distancirano; kao da joj uvjeravanje same sebe da je sve normalno baš i ne ide od ruke pa se vraća doma u osamu u kojoj sklada neke od najljepših melodija koje ćete čuti ove godine. Uz njih ne pjeva samo o weltschmerzu nego i osobnim ljubavnim nedaćama koje potom krasno i osjećajno uvezuje u jednu veliku temu. Sposobna je i za ispisivanje stihova koje se doimaju poput nadrealnih filmskih slika pa tako u pjesmi "Grapevine" pjeva "California‘s my body/And your fire runs over me/My car broke down/In an old ghost town right around/Where they got James Dean/Emotional Cowboy/With no hat and no boots". Možda se i taj put razočarala u ljubavnika, ali ne i u ljubav jer njezino srce i u mraku treperi poput lampiona. Možda se razočarala i u Bogu, ali ne i u vjeri jer, kako čitam, kršćanstvo je zamijenila budizmom. Ne vjeruje više u raj, ali nada se reinkarnaciji u cvijet jer baš o tome pjeva u šestominutnoj, rajski pastoralnoj "God Turn Me Into A Flower". Eh, baš bih volio čuti kakav bi razgovor na temu Boga vodila Weyes Blood s Nickom Caveom i tko bi koga pokolebao u vjeri. Kako god, neke njezine skladbe bliske su i pastoralnim, smirenijim Caveovim skladbama.
No, ako je i odustala od kršćanstva, nije odustala od ljubavi pa nam u "Hearts Aglow", uz bogato orkestriranu melodiju koja slušatelje uzdiže kao da ga je u naručje primila sama Bogorodica, pjeva "‘Cause it‘s been a death march/The whole world is crumbling/Oh baby let‘s dance in the sand/‘Cause I‘ve been waiting for my life to begin/For someone/To light up my heart again". I u tome je ljepota novog albuma Weyes Blood, spremne svoju bol kroz prekrasne pjesme podijeliti s drugima i, još važnije, na sebe primiti bol supatnika iz vremena današnjeg u kojem se ovom slušatelju čini da mu je sve teže naći zrnce razuma i ljudskosti, dobrote i milosrđa. Weyes Blood koja si je umjetničko ime nadjenula prema romanu "Wise Blood" Flannery O‘Connor prava je vidarica razočaranih i posustalih.