POST PUNK ZA 21. STOLJEĆE

OD KLINACA S PRIŠTIĆIMA DO KICOŠA S POKRIĆEM O nastup Arctic Monkeysa na ovogodišnjem Inmusic festivalu piše Aleksandar Dragaš

 Marko Todorov/ CROPIX

ZAGREB - Prvi i do jarunskog ukazivanja na INmusicu posljednji put otkako sam ih vidio u Münchenu, tri-četiri mjeseca nakon objave najbrže prodavanog debi albuma Velike Britanije “Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not” (2006.), Arctic Monkeys su bili prištićavi tinejdžeri. Bubnjar kojeg sam te večeri intervjuirao zamalo se prije tonske probe zaletio u mene romobilom. Ono, ne nekim bijesnim autom na parkingu, nego romobilom u dvorani! Došlo mi je da mu zveknem šamarčinu.

Umjesto toga zapitah se: i “to” ja trebam intervjuirati? Što će mi reći, da mu mama ide na živce kad sluša Bowieja? Zapravo, to mi je taj mali, Matt Helders, i rekao. Opa Miki, umalo druga šamarčina, ali djecu se ne smije tući, a i klinci su zapravo na koncertu bili izvrsni. Taman onoliko nervozni, našpanani, brzi, žustri i ferceravi koliko je to zahtijevao njihov post-punk sa spomenutog debija za kojim je ubrzo uslijedio stilski prilično sličan “Favorite Worst Nightmare”.

Smjer su Arctic Monkeys počeli mijenjati kad su se sprijateljili s puno opasnijim i dosta iskusnijim Joshom Hommeom iz Queens Of The Stone Age.

Dogodio se klasičan obrat. Engleski bend otkrio je Ameriku, a od ponuđenih slatkiša klinci su odabrali psihodelični rock. Malo su se s tim klupkom psihodelije zavuzlali na “Humbugu”, ali su ga raspetljali na “Suck It And See” čiji se nasljednik očekuje ove godine. U priču je ušao i baroque-pop pa se činilo kako Arctic Monkeys pokušavaju napraviti neki most od The Doorsa preko The Smithsa i Oasisa do The Libertinesa, odnosno od psych-rocka i baroque-popa preko punka i Britpopa do post-punka za 21. stoljeće. Postali su prilično osobeni, ali bilo je pitanje kako će sve to pomiriti uživo, na Jarunu, jer studio je jedno, a koncerti nešto drugo.

Odgovor je: bez većih problema. Nastup su otvorili novom, efektno zatamnjenom “Do I Wanna Know” i suvereno nastavili sa surferskom “Brianstorm”, poletnom “Dancing Shoes” i hipnotičnim stoner-rockom “Don’t Sit Down Cause I Moved Your Chair”.

Pomirbu prilično raznorodnih stvari i stilova izvesli su zamalo besprijekorno. Zamalo jer svima su nam od večeri prije još u ušima i mislima odzvanjali Iggy & The Stooges i ma koliko se Arctic Monkeys trudili, nisu nadmašili stare krotitelje rock’n’roll beštije. Prvi redovi u kojima su djevojke vlažnih očiju padale u afan sigurno se neće složiti s time. Njima je Arctic Monkeys najbolji bend na svijetu i tu se ne može ništa. Dečki tih cura sigurno su bili ljubomorni k’o psi, ali cure su prilično u pravu kao i mnogo puta kad je posrijedi rock ‘n’ roll.

Arctic Monkeys i na Jarunu su se potvrdili kao jako dobar i jedan od najvažnijih britanskih rock bendova osnovanih u 21. stoljeću.

Za razliku od Bloc Partyja koji su već nakon debija otišli na kvasinu i udavili nas večer prije, glumeći headlineri, što im se nije smjelo dopustiti, Alex Turner i njegova odana družina pametno i fino odrastaju. Postali su ozbiljan bend čiji bi ugled trebao rasti, no morat će zakopati i koji jači, noviji hit jer na tom ih polju, vidjesmo to na INmusicu prošlog ljeta, još i danas šiju Franz Ferdinand.

Zauzvrat, bilo je nemoguće ne uživati u elastično postavljenim, ali i precizno odsviranim izvedbama pjesama poput “Crying Lightning”, “Brick By Brick”, “She’s Thunderstorms” i “R U Mine?”, odnosno u “starim hitovima “Fake Tales of San Francisco”, “I Bet You Look Good On The Dancefloor” i “When The Sun Goes Down”, a i još jedna, laganija nova skladba, “Mad Sounds”, fino je zazvučala.

Osobno, više su mi se svidjele novije pjesme, ali i stare su bile kompatibilne s njima, a čini se i kako bi nadolazeći album mogao biti hitoidniji od prethodna dva. Arctic Monkeys, dakle, više nisu klinci s aknama. Sada su to kicoši, srećom po nas kicoši s pokrićem i bend koji suvislo zna zakretati kurs, ne kako vjetar puhne nego kako im to inspiracija naloži. Prava rock’n’roll gospoda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. listopad 2024 00:49