Dragaš: ‘Slavnog glazbenika tužila je zbog zlostavljanja, sada se sa svima obračunala. Povremeno je briljantna‘

Nemam prostora nabrajati što je sve važnoga u životu napravila kantautorica Phoebe Bridgers, no njezin drugi album "Punisher" (2020.) dopao mi se gotovo koliko i "The Record" (2023.) trija boygenius, koji uz nju tvore Julien Baker i Lucy Dacus. Phoebe je bila i gošća na albumu "Pressure Machine" The Killersa, tužila Ryana Adamsa zbog zlostavljanja, osnovala bend Better Oblivion Community Center s Conorom Oberstom, iza kojeg je zasad jedan, istoimeni album iz 2019. godine, surađivala s The National, bila predizvođačica na turneji "Eras" Taylor Swift i snimila božanstvenu verziju "If We Make It Through December" Merlea Haggarda.

Na trećem albumu "Lost Weekend" bavi se nedavno preminulim ocem s kojim baš i nije imala dobar odnos te toksičnim ljubavnim vezama koje su zaokupljale javnost. I to sve u formatu iskrenih i nježnih pjesama u produkciji Jacka Antonoffa (Lorde, Taylor Swift, Lana Del Rey) i folktronica kantautora po imenu Alex G te Tonyja Berga (P.I.L., Aimee Mann, Peter Gabriel). Phoebein glas je eteričan, lahorast i fragilan, a ipak dovoljno snažan da podnese i rasplamsavanje akustičnih folk uvoda u finalna, bučnija krešenda kroz veći broj instrumenata koje su svirali razni majstori u rasponu od Nicka Zinnera iz Yeah Yeah Yeahs preko Grega Leisza do Conora Obersta te Lucy i Julien iz boygeniusa.

"Lost Weekend" je po habitusu blizak i određenim albumima Bon Ivera i Sufjana Stevensa, a mjestimice me Phoebe podsjetila i na radove Breedersa ili Throwing Musesa. Uz to, Phoebe je briljantna u takozvanim punch line stihovima s jasnom poantom i poput žileta oštrim bridom, a sklona je i crnom humoru i obračunu sa svima koji su joj stali na put premda na prvu zvuči krhko i nježno. Tiha voda brege dere.