Iz San Francisca su tijekom 60-ih dolazili najčudniji rock bendovi toga doba, a sada se povijest ponavlja s grupom Deafheaven. Doduše, ne iz bazena psihodeličnog rocka kao simbola toga grada, nego teškog metala čiji su akteri često i brzo postajali poput fosila koji su odavno trebali izumrijeti u nekoj od evolucijskih mijena popularne glazbe, ali nekim čudom i dalje žive.
S druge strane, heavy metal je s vremenom (p)ostao neuništiv i prilagodljiv žanr popularne glazbe, zahvaljujući mutacijama na njegovim rubovima, odnosno sposobnosti uvezivanja s drugim glazbenim stilovima, što je također modus operandi Deafheavena, koji je osnovan kao duo 2010. godine, nakon čega je ubrzo postao kvintet.
“Ordinary Corrupt Human Love” njihov je četvrti album, no tako impresivno djelo nije palo s neba jer su već na prethodnom “New Bermuda” iz 2015. godine - također u izdanju etikete Anti, diskografske podružnice punk imperije Epitaph za koju snima i Tom Waits - ukazali da u sebi nose snažan autorski, aražnmanski i izvođački potencijal.
Ne samo u okviru metala, nego i izvan njega, što je sugerirao i drugi po redu “Sunbather”, koji su na listama najboljih izdanja 2013. godine imali magazini i portali poput Spina, Rolling Stonea, Pitchforka i Stereoguma. Još indikativnije, recentni “Ordinary Corrupt Human Love” premijeru je imao na oko tisuću radijskih postaja uvezanih u američki sustav National Public Radio poznatiji kao NPR.
Ništa čudno jer posrijedi je najpristupačnije djelo Deafheavena na kojem se taj bend iz autsajdera - valjda premalo heavy za metalce, a previše metal za indie publiku - prometnuo u potencijalno velik rock bend koji u vrtlog superbučnih black metal gitara i urlajućeg vokala Georgea Clarka uranja dirljive klavirske dionice, nježni glas gostujuće kantautorice Chelsea Wolfe i snenost shoegazea.
Kao da vas netko ubaci u centrifugalnu silu uragana, a potom u njegovo oko, gdje zapravo sve miruje, pri čemu se čini da je ovakav album mogao nastati samo uz obalu oceana nad kojim bijesne i stišavaju se oluje. Naslov albuma i stihovi pjesama, pak, sugeriraju koliko ljubav može biti moćna sila; i kad zaljubljeni letite u nebeske visine, ali i kad vas ljubavni brodolom rastrgane skrši o stijenje.
Pri tome bi iskusniji slušatelji u sporogorećim, često i dugim, ali elegantno i pedantno razrađenim skladbama Deafheavena mogli čuti neobično srastanje estetike My Bloody Valentinea i Sigur Rosa s bukom (zaboravljenog sastava s ruba punka i metala) Die Kreuzena, stilizacijama švedskog prog-metal benda Opeth, tkanjem trija Hüsker Dü koji je savršeno uvezivao psihodeliju, hardcore i pop te stadionskim rockom Foo Fightersa, simfo-rockom Queena i glam-rockom Davida Bowieja.